NOVA ADRESA!!!!!!
POŠTOVANI OD SADA DNEVNIK 99 MOŽETE PRONAĆI NA SLIJEDEĆOJ ADRESI: HTTP://DNEVNIK99.COM.BA
 |
Otvori blog |  |
Kada ste već tu, pročitajte nešto i obavezno ostavite komentar, jer žarko me zanima Vaše mišljenje
POŠTOVANI OD SADA DNEVNIK 99 MOŽETE PRONAĆI NA SLIJEDEĆOJ ADRESI: HTTP://DNEVNIK99.COM.BA
Na današnji dan prije 18 godina narodi, narodnosti, cuke, mačke, pilići, srnadaći, veprovi, međedi i ostali naseljenici ovih prostora rekli su DA nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Miloševićevsko- četnička politika prosto je tjerala iz zajedničke države, pa je referendum bio jedino logično rješenje. 66 % stanovništva glasalo je za nezavisnost, a epilog znate. Vojska bosanskih Srba potpomognuta sa vojnim i paravojnim formacijama krnjave Jugoslavije započela je agresiju na BiH s ciljem otuđivanja teritorije i čišćenjem nesrpskog stanovništva sa tih prostora. Rezultat tih zvjerskih pohoda su genocid u Srebrenici, sto hiljada žrtava i nestalih, milion protjeranih, potpuno izmjenjena demografska slika Bosne i Hercegovine itd.
Eh, osamnaest godina poslije nemamo rat, nemamo protjerivanja, ali nemamo ni državu. Ona još samo postoji u našim naivnim srcima koja zaplešu na svaku pomen slavne historije i ljudi koji čine Bosnu i Hercegovinu. Da bi država postojala osim ljudi mora da je čini i niz drugih stvari koje mi danas ili imamo na papiru ili nemamo nikako.
Paradoks dana prvoga marta dvijehiljadedesete je to što ministar vanjskih poslova traži oslobađanje Ejupa Ganića iz Londona, a njegova zamjenica traži izručenje Srbiji. Takvih paradoksa imamo napretek. Danas možete biti i rasist i šovinist i fašist, a da za to ovdje ne odgovarate. Zašto? Zato što Sud i Tužilaštvo a priori ne postoje, a to su možda dva osnovna temelja koja čine jednu državu i tako dalje i tako bliže.
Ako kažete da vam secesija trenutno nije u planu, ali u budućnosti sigurno hoće vi ste zapravo konstruktivni, dok su oni koji kažu da je fašizam izjaviti da vam neće suditi sudije druge nacionalsti remetilački faktor, bar po definiciji raznih Vlaisavljevića raspisanim po stranačkim biltenima radikalnih političara, od koji se deklarisani radikali stide i crvene. Opet paradoks, zar ne?
Zastavu, himnu i grb odbacili smo nauštrb kompromisa sa onima kojima je stara zastava i grb, nastali iz grba i štita bosanske dinastije Kotromanića smetala. Napravili smo kompris, a rezultat kompromisa je taj da oni koji su voljeli staru, novu vole još više, a oni mrzitelji isto tako, samo obrnuto.
Ne u inat, nego iz čiste ljubavi svoju volite svoju domovinu, druge nemate!
Obrazovanje
Kao predavače imate sumnjivce koji će, ako im dopustite, za jedan dobro pušenje u motelu Joze Banovića upisati čistu desetku. Mediokriteti sa zvanjem profesora potrudiće se da vam uvale svoje bestselere, bez čije kupnje, bez obzira na znanje, nema položiti ispit. Plati, pa klati! Ljubazne dame u studentskim službama potrudiće se da vam uzmu i posljednjih dvadeset maraka za tri lista papira- nakon sat vremena čekanja u redu. Znanje koje dobijate ne služi vam ničemu. Praktična nastava skoro i da ne postoji, diplomski, seminarski i ostali radovi služe samo kao razlog da vaši roditelji još jednom posjete mikrokreditnu organizaciju, a ako niste kreditno sposobni, ostaje vam pušenje kurca s početka priče.
Pripravnički i zaposlenje
Nakon završetka studija- nova posjeta mikrokreditnoj organizaciji. Da bi ste odradili pripravnički staž u određnoj instituciji prvo trebate jaku štelu. Nakon što štelom dobijete pripravnički ugovor morate plaćati mjesečno određenu sumu novca državi koju bi po logici stvari trebala plaćati institucija, ali ne mora, jer je takav zakon. Ako ste zbunjeni da vam pojednostavim: plaćate recimo 200 maraka mjesečno da radite osam sati dnevno, šest ili dvanaest mjeseci. Da, dobro ste čuli. Zakon je takav da dozvoljava poslodavcima da biraju po kojim uslovima će imati pripravnika, a nije teško pogoditi za koji se način poslodavci i institucije odlučuju. Već sada vaši su roditelji umrli od gladi i kredit koji su za vas podigli vraćaju komšija Mijo i strina Sena.
Zasnivanje porodice
Da bi ste kupili stan morate prodati bubreg i mrežnjaču oka. S obzirom da nigdje ne radite niste kreditno sposobni i ovo vam je jedina opcija. Ukoliko radite, recimo kod privatnika, a žena ste- budite spremni na otkaz ako se udate ili zatrudnite. Država ne daje nikakav podsticaj, čak šta više, ukida dječiji doplatak. Ako kojim slučajem i srećom dobijete stambeni kredit budite spremni na izmišljene recesije i kamatne stope visoke do neba, sasvim iznenada.
Politička situacija
Koliko god da su evropski, liberalni i dobroćudni političari svi su na kraju ista đubrad. Neki malo više, neki malo manje. Ukoliko bi ste uzeli snimak ili isječak iz novina prije deset godina shvatili bi ste da se ista priča vrti ukrug. Nacionalni interesi, ugroženost, terorizam, korupcija, evropska perspektiva floskule su koje političari vrte u krug i zatupljenoj masi vrte pamet. Iste face, ista priča-samo veće plate! Pored recesija, kriza, ememefova i ostalih čuda malo-malo oni sebi dignu plate, a narod šuti. Kerovi laju, a karavane prolaze...
Moralne vrijednosti
Nazif Gljiva, umjetnik i producent. Ovo je jedan tipičan primjer kakve moralne vrijednosti vladaju u ovom izopačenom društvu. Sve ono što je smeće i dno, sada je isplivalo na površinu. Kriminalci su ugledni građani, dok profesori, umjetnici i naučnici kupe mrvice koje padaju sa njihovih bogatih trpeza.
Europa
Kurva Evropa, baš kao i u ratu, samo nama ne „da“. Svi je taslače kako hoće, samo mi ne možemo ni kad` platimo. Potpuna izolacija i geto učiniće da se i sami sebe bojimo. Fuj kakvi smo gadni, islamski teroristi. Zločinci, štićenici zločinaca i ostali mogu i džukelu preko grane, a mi ne možemo nikako. Još će nam i do hale uvesti vizu, ionaku su nam pune gaće!
Vidimo se u džehenemu dragi čitaoci!
Udruženje "Majke Srebrenice i Podrinja" poziva muslimane i pripadnike drugih konfesija da pokrenu tužbu protiv Federalne televizije (FTV), njenog menadžmenta i uredništva, te protiv scenariste i režisera serije „Lud, zbunjen, normalan“ zbog povrede časti i dostojanstva muslimanskog naroda. Ko biva tamo nekome krmetu klanjali dženazu i to je prvorazredni skandal u ovoj rasutoj i podjeljenoj zemlji.
Ne želeći braniti ni umjetnost, ni umjetničku slobodu, ni Federalnu televiziju, radije ću udahnuti, izbrojati do deset i pokušati objasniti zašto je ovo protestovanje opasnije od puštanja Biljane Plavšić, Dodikovih referndumčića ili ravnogorskog četničkog pokreta, recimo.
Ako se sjećate skeča popularnih Nadrealista u kojem ronilac ispituje ima li života na dnu, gdje nalazi dvoje penzionera i kada ih pita šta im najviše smeta- oni odgovaraju: "Carinske dadžbine na tehničku robu i luksuzne automobile!" Eh otprilike se i ovdje radi o istoj stvari.
Majke više nisu samo majke, one nose jednu odgovornost koje možda ni same nisu svjesne. Umjesto da se isključivo, kao udruženje koje predstavlja majke stradalih u genocidu, bave time, one, kao da im medijska pažnja godi iskorištavaju svaku priliku da se malo-malo, pojave na televiziji. Strašno je to i pomisliti, ali nekako sve više i više, čini mi se da je tako.
Hater i inat ličnih osjećanja trebaju i moraju ostaviti za međusobna druženja i kahvenisanja, a reakcije na pojave i pojavice u društvu prepustiti nekome ko bi po defaultu imao vremena za to.
Najveću nepravdu Srebrenici nanijele su, koje li ironije, Majke Srebrenice, stavljajući genocid u istu rečenicu sa humorističkom serijom, kakva god ona bila!
Ovih smo dana svjedoci još jednog sportskog podviga naših komšija Hrvata. Sa podmlađenim sastavom Hrvatska je evo došla do finala Evropskog prvenstva u rukometu. Danas u 17:00 sati na megdan im dolazi Francuska.
Pobijedili ili ne, Hrvati su ostvarili još jedan sjajan uspjeh. Uvesti u ekipu deset mladih igrača i opet doći na korak do zlata potvrda je da se u hrvatskom sportu radi sistematično i planski. Relativno mala zemlja pravi je sportski fenomen. Od nezavisnosti do danas Hrvatska je prošla put popločan srebrom košarkaša sa Olimpijskih igara u Barseloni `92, bronzom sa Svjetskog fudbalskog prvenstva u Francuskoj `98, bronzom rukometaša na evropskom prvenstvu u Portugalu `94, srebru na svjetskom prvenstvu na Islandu `95, zlatna olimpijska iz Atlante `96, zlatna sa svjetskog u portugalu 2003, vaterpolisti zlatni na olimpijskim igrama u Melburnu 2007....
Vjerujem da vam se zavrtilio čitajući samo dio uspjeha naših komšija, a čak nismo spomenuli Janicu, Ivicu, Blanku, Draganju, Ivaniševića, Ljubičića i ostale sjajne sportiste. Ne treba biti ljubomoran i zavistan, treba učiti od boljega. U hrvatskom sportu glavnu riječ vode bivši velikani, moderni i ambiciozni ljudi koji imaju viziju i plan kako da ovaj fenomen države od četiri i kusur miliona stanovnika produže i nastave.
Ako pravimo paralelu između našeg i hrvatskog stanju u sportu rizikujemo glavobolju u roku od pet minuta. Našim sportom, kao i svime ostalim, upravlja nacionalni ključ i armija mediokriteta koji su isplivali u postratnoj navali stručnjaka i podobnih stranačkih dupelizaca. Dok u Hrvatskoj saveze i ekipe vode ljudi koji su dokazani strukom i rezultatima, kod nas mecene sporta predstavljaju Tigrovi, Munje, Sulje, Ilje i slični sumnjivci koji jedva čekaju priliku da se prišljamče uz srpski ili hrvatski dres, kao da ih tamo jedva čekaju.
Najbitnija razlika između nas i komšija Hrvata je u tome što u Hrvatskoj ljudi postavljaju pitanja i traže odgovore, a mi samo seremo o tome kako nam je loše i čak i pored sudskih presuda ne mičemo ljude sa stolica u kojima se već dobrano ucrtao trag njihovih nesalomljivih guzica.
Za nas je neshvatljivo da i pored osiguranog srebra i možda već danas zlata na prvenstvu javnost pritišće hrvatskog trenera tražeći odgovore za slabu i netečnu igru s početka prvenstva. Mi imamo usađenu potrebu da samo hvalimo i tapšemo jedni druge nagrađujući prosječnost i sve dok je tako bićemo prosjek, a Boga mi vrlo često i ispod-prosjek.
Bio jednom jedan mali dječak. Bio je prilično pametan i oštrouman za svoje godine. U vrtiću primjetio bi mnoge stvari koje druga djeca ne primjećuju. Stalno je nešto radio i stalno je imao nešto da pokaže svojim drugaricama i drugovima.
Vrlo brzo postao je omiljen, ponajviše zbog toga što je često pomagao ostaloj djeci u vrtiću. Mališani koji su bili u njegovoj grupi ostaloj bi djeci pričala o svome drugu, nesebičnom i pametnome. Djevojčice su ga posebno voljele jer je bio vješt na riječima i pisao je pisma, pjesmice i priče koju se djevojčice voljele čitati.
Jednom je jedan dječak ostao bez užine jer njegovi roditelji nisu imali da plate. Junak naše priče smatrao je da je to nepravedno i bunio se kod vaspitačica tražeći da u, ionako visoku, cijenu uđe i užina. Uzbunio je ostalu djecu i svi su protestvovali kod vaspitačica koje su bile prisiljene svima donijeti užinu.
Niko to nije rekao naglas, ali su svi znali da dok je on sa njima u grupi, sve će biti u redu.
Tako su prolazili dani, mjeseci, godine. Dječak je bio heroj među djecom iz svoje grupe. Pravio je male klupe od lego kockica kako bi njihovo dvorište izgledalo ljepše. Često je satima pričao kako će u dvorištu napraviti elektične ljuljaške koje se same guraju, govorio je kako su oni najbolja grupa u cijelom obdaništu i kako svi trebaju da se priključe njihovoj grupi-tako da igre ledenog čiče, aberećke-abertute i ostale dobiju smisao.
Polako je među djecom stvarao mržnju prema ostalim grupama. Govorio je da ako nisu s njima, onda su protiv njih. Ako bi neko rekao da su klupe od lego kockica malo preniske ili previsoke on bi odmah bjesnio govoreći kako su bezobrazni i nezahvalni. Treba da su zadovoljni i da ne postavljaju mnogo pitanja.
Situacija je postajala sve gora i gora, dvorište su krasile klupice od lego kockica, ali ništa više nije bilo isto. On je bio sve bjesniji i bjesniji. Mlađa djeca samo su brojala dane kada će on prerasti obdanište, ali su se i dalje bojali neizvjesnosti. Ko će doći poslije njega? Možda neko gori ili je on među njima. Ko zna??
Čiča, miča, gotova je priča, to je kraj ove priče stare, koga ste prepoznali, napišite u komentare :)
Kultura, riječ koju toliko puta čujemo. Riječ koja znači mnogo toga, a ovdje možda i ne. U Bosni i Hercegovini o kulturi možemo pričati na više načina. Najveći superstarovi ovoga društva, političari, o čijoj kulturi, odnosno nekulturi često pričamo. Dotaknemo se takođe i festivala, predstava, pa je ko biva i to neka kultura. Spomenemo nekada i onu kućnu kulturu, da li neko pomogne starici preko ceste, da li neko ustane djedu u autobusu, da li neko srče dok jede supu i sl.
Riječ kultura u Bosni i Hercegovini nekada je značila sve, a nekada ništa. Još i danas se nostalgično i skoro mitološki govori o sarajevskoj opsadi i kulturnom otporu jednog opkoljenog grada koji je kulturom i kreativnošću zaboravio na snajperske cijevi, na glad i žeđ. Tada je kultura bila sve, ispušni ventil i jedini netunelski izlaz iz grada.
Međutim sarajevsko ratno iskustvo zaboravljeno je i prije nego se osušila tinta na dejtonskom Sporazumu.
Krenulo se u mirnodopsku izgradnju porušene i etnički podjeljene države. Sedamdeset pet hiljada raznih ministarstava morala su biti nahranjena, pa je tako kultura ostala na dnu kace. Komadanje sitnih zalogaja vlasti dovelo je do toga da i kultura postane nekulturna. Niko se ne bavi kriminalcima, ubicama i manijacima, ali svima zasmeta jedan, sasvim pristojan par ženskih grudi na Mess-ovom plakatu. Iz ovog primjera najbolje možete vidjeti o kakvom se društvenom poremećaju radi. Dok su idoli zatupljene mase okićeni hromiranim pištoljima ukrašenim Swarovski kristalima (pošteno zarađenim), sise su najveći problem ove zemlje koji trebamo sistematski riješiti.
Tri festivala međunarodnog karaktera, mnoštvo lokalnih i bezbroj superkreativnih umjetničkih incidenata nije dovoljno da se neko zapita, pa možda to i nije tako loše....
Nije da se neće zapitati, neće čak ni znati da postoje. Dok se stotine hiljada maraka raspodjele političkim partijama, kultura dobije mrvice koje treba međusobno da podjeli. Kina već odavno ne rade, pozorišta se zatvaraju, festivali jedva preživljavaju, sjajna slika zar ne?!
Uperite snajpere u nas, očigledno da je pod njima mnogo lakše biti umjetnik!
Bljutavi dojam koji mi je ostavio isprazni, glupavi i neinteresantni američki kino hit "2012" nije se ni povukao, a u glavu me drmnula strašna spoznaja o razornom zemljotresu na Haitiju i hiljadama žrtava ove prirodne katastrofe.
Vjerujem da ste svi već dobro čuli da nam se po kalendaru starih Maja 21. decembra 2012. godine sprema kraj svijeta. Zemljina kora će se pokrenuti, stravični zemljotresi, erupcije supervulkana, cunamiji i ostali peksimeti izmjeniće sliku svijeta kakvog ga mi poznajemo. Puno je toga što hrani ljudsku glad za teorijama zavjere i apokaliptičnim pričama. U ovome slučaju činjenica da barem polovina svjetskih religija i sekti kraj vidi negdje ovdje. Islam koji inače strogo zabranjuje bilo kakva proricanja budućnosti u Kur`anu časnom navodi kako će Sudnji dan doći jednoga petka nakon Akšama (predvečernje molitve). Usporedbe radi 21. decembar 2012. godine je petak!
Eh sad kad ste se malko zamislili nad ovim proročanstvima vratićemo se na početak priče. Ljudi vrlo često religiju i proročanstva shvataju na potpuno pogrešan i bukvalan način, te se od vizionara i nadprosječno inteligentnih ljudi prave sveci i proroci. Analogija cijele ove priče počinje od pojave prvih ljudi koji su svojim razvojem počeli uticati i mjenjati okolinu u kojoj žive. Razvojem i rastom čovjeka rastao je i njegov uticaj na prirodu- pojava parne mašine i industrijska revolucija vjerovatno je prvi značajniji korak u početku kraja planete Zemlje. Potpuni nemar u savremenom dobu kao logičan zaključak nameće nam zemljino umiranje. Nažalost Zemlja neće umrijeti, ona će biti ubijena, našom i rukom naših predaka od Adama i Eve pa na ovamo. Svjedoci smo stravičnih zemljotresa, uragana, cunamija, tope se polovi, klima se mjenja- svi alarmi su upaljeni osim jednog, onoga u našoj glavi. Ne trebate imati proračanske moći, dovoljno je da otvorite oči.
2012. godina već se dešava. Ove bijedne zemlje Balkana kroz historiju bile su pošteđene većih prirodnih katastrofa, ali bez obzira na sve, mi smo se trudili da balans pravimo ratovima. Danas živimo u jednom potpuno izopačenom društvu. Ubice, kriminalci, teroristi i manijaci su moralne vertikale, dok je obični, radišni čovjek nula! Ništica osuđena da kupi mrvice koje padaju sa stolova bogatih i bezbrižnih vođa i njihovih poslušnih sljedbenika.
Ukoliko ste čitali vijesti na današnji petnaesti dan mjeseca januara dvijehiljadedesete godine mogli ste pročitati da su ubice nevinog djeteta dobile poništenje presude, da je šestostrukom ubici ponovo zakazano peto vještačenje, da radnici robne kuće u Zenici nemaju hljeba da jedu, da koljači usvajaju rezolucije o žrtvama njihovih pokolja...
Prosto da se čovjek zapita, treba li nam već danas dvijehiljadedvanaesta?
Možda će oni koji dođu poslije nas dostojnije nositi titulu čovjeka ...nadajmo se
Posebna vrsta jednoćelijskih organizama već dugo evoluira u našem gradu. To su amebe koje urbano i gradsko doživljavaju kao naciju ili religiju, pa njihov urbanizam postaje šovinizam, fašizam ili nacionalizam.
Problem Tuzle jeste taj što takve amebe čini apsolutnu vlast u Tuzli, ili barem onome što oni smatraju Tuzlom (granicu Brčanske Malte i Irca). Oni vode glavnu riječ i ako živite malo izvan glavne dvije ulice u Tuzli ne nadajte se da će vam snijeg biti očišćen, da ćete imati redovno vodu, struju i ostale stvari koje se u normalnom društvu svakako podrazumjevaju. Ne morate dakle biti seljak iz sela koja okružuju Tuzlu, dovoljno je da ste samo malo skrenuli sa glavne džade. Skrenuli ste vi sa džade i u glavi i u gradu, a ko i ne bi kada se njegov grad prema njemu ponaša kao maćeha prema Pepeljugi.
Druga je stvar što općinski načelnik u duhu poetskog romantizma govori o našem gradu. Sasvim je druga priča činjenica da vas neko stalno ubjeđuje da ste najbolji, da ste jedinstveni, da mi imamo ono šta drugi nemaju. Tačno je. Nemamo sposobnu vlast, a problem je što su oni koji bi trebali da ih mjenjaju podjednako nesposobni. Pomalo smješno zvuče priče i brošure o našoj opštini (ne gradu op.a) u kojoj se predstavljamo kao grad parkova, grad ovoga, grad onoga. A mi smo ustvari grad izbušenih cesta, zagađenog zraka i grad koji svake godine sve više tone. Bukvalno. Saobraćajnice su kao roller coasteri u luna parkovima, a servira nam se priča o bosanskom New Yorku. Mi smo bolan samo York i to meko pakovanje...
Na današenjem kolegiju kod općinskog načelnika između ostalih donešena je jedna traljava, nepromišljena i nadasve diskriminirajuća odluka. Iako smo skoro imali tranziciju javnog saobraćaja po kojem se prigradski autobusi sele na južnu magistralu, ponovo nešto nije uredu. Seljaci su trn u oku "otvorene" Tuzle pa je najbolje da se posve uklone. Prigradskim autobusima zabranjeno je ulaziti u Tuzlu. Njihova krajnja destinacija biće Bukinje na zapadu i Simin Han na istoku. Niko nije izvagao pro i kontra, niko nije razmislio da li će neko nauštrb općinskog tala sa GIPS-om biti u jako nepovoljnom položaju.
Konkretno, zamislite ljude koji idu na ljekarske preglede, majke sa djecom, učenike, radnike. Plati kartu prigradskom prevozniku, vozi se do Bukinja, izađi, smrzavaj se, čekaj drugi bus, plati opet kartu, pa se vozi po brdima i dolinama naših newyorških ulica. Strašno!
Umjesto da se zbog realne potrebe o rasterećenju ulica napravi neki manje štetan kompromis sa prijevoznicima i općinama, kauboji i općinski šerif busaju se fontanama, a u živo blato kopaju običnog čovjeka.
Građani grada koji to nije i dalje će da vrše urbanizam i renesansu po ono malo javne površine u strogom centru- jer ih ostalo i ne zanima. Seljake će pobiti, oteti im zemlju i tamo sagraditi vikendice na kojima će se odmarati u trenucima kada ima viseći vozovi, spejs šatlovipostanu prebučni za miran vikend u svom stanu na sedamdeset trećem spratu najvišeg nebodera u Tuzli. Jedinstvenom gradu, koji to nije...
Kako to obično biva na kraju svake godine ljudi, kao nakon velike nužde, osvrću se iza sebe ne bi li prepoznali i imenovali ljude, pojave i događaje u protekloj. Kao što smo i najavljivali, ova je godina bila teška, turobna i puna razočarenja. Idemo redom i logično vidjeti šta se to bitno desilo u godini za nama.
Početak godine bio je dosta hladan. Najveći porno film u Evropi sniman je u ruskoj produkciji. Naime Rusi su zatvorili plinske pipe i do smrzavanja doveli skoro čitavu Evropu. Pokazali su silu i uživali u tome.
Gorak ukus 2009. dobrano su dali naši stari znalci, zločinci iz Izraela. Prvi dio godine definitvno je obilježila nova izraelska ofanziva i uništavanje svega što im se našlo na putu. Civilni ili vojni ciljevi, Hamas ili maloljetno dijete, vojnik ili majka u redu za vodu- njima nije bitno, oni ubijaju redom i neselektivno. UN ponekad, poluglasno kaže nešto protiv toga i sve se na tome završi. Amerika i židovski lobi ugase u startu svaku pobunu protiv izraelskog terora, majku im! Free Palestine!
U Tuzli 2009. obilježena je raznoraznim protestima. Protestvovali su svi, od studenata do radnika. Studenti ponekad realni, ponekad ne. Radnici obespravljeni, na rubu gladi, već odavno siromašni stojali, sjedili i spavali su na ulicama ne bi li ostvarili svoja prava i dobili već zarađene plate. Premijer kantona, a zatim i načelnik Imamović skoro su po pravilu nijemo posmatrali proteste i podizali zatamnjena stakla kako ne bi vidjeli gamad koja blokira naše izrupane ceste.
Ova godina definitno je Tuzlu označila kao nesiguran grad. Pucnjave, pljačke, jurnjave automobilima posljedica su predugog članstva u videoteci. Mladići sa predznanjem iz svih Švarcnegerovih filmova zamjenili su plastične, pravim pištoljima i krenuli u obračune. Sva sreća slučajni prolaznici još nisu bili žrtve. Želimo to isto i u novoj 2010.
Ove godine bilo smo na rubu da dobijemo tekst himne. Ali kao i obično mrziteljima Bosne zasmetalo je što himna Bosne i Hercegovine pjeva o njoj. Kako li smo samo to mogli i pomisliti, himna države, a da pjeva o njoj, e jesmo nerealni jebeš nas!
Svjetlo i nadu davali su nam naši fudbaleri. Od raspadnute reprezentacije do baraža prošli smo u ovoj 2009. Bljesak naših fudbalera u Evropi pratio je i vrtoglavi uspijeh državnog tima. Na čelu sa šoumenom Ćirom naši su reprezentativci postali hit kvalifikacija. Nažalost Portugal u baražu je bio prejak i kako to obično biva, sva euforija rasplinula se nakon poraza. Ćiro kukavički bježi u Kinu i ostavlja nas sa mlitavim Safetom Sušićem na čelu tima. Kako će se Pape, nekada veliki igrač, snaći u novoj ulozi ostaje da se vidi. Imamo sjajnu generaciju igrača i s pravom se nadamo najboljem.
Godina recesije i krize očito na sve ne djeluje isto. Političari su svoje astronomske plate još više povećavali, a reis Cerić gradi vilu od 11 miliona maraka. Sav novac koji pristigne u državnu kasu troši se na administraciju i plate. Stručnjaci kažu da će nam ova godina ekonomski biti teža od godine recesije jer sve zakrpljene rupe, ponovo će procuriti. Teško nama...
U ovoj godini imali smo i Gluhu Bukovicu. Slučaj efendije pedofila zgrozio je javnost. Dobro, većinu javnosti. Reis Cerić stao je u zaštitu pedofila i zlostavljača ne mareći za sud i sudske odluke. „Dosta smo se mi njima prilagođavali“ i „Ne poznaju oni bosansko selo“ apsolutni su reisovi hitovi ove godine. Da ovaj pasus ne bude jednoreligijski pobrinuo se i protojere srpske pravoslavne crkve u Brčkom Slavko Maksimović koji je optužen za bludne radnje nad više maloljetnih osoba. Moralne vertikale društva pokazale su pravo lice. Ne kaže se džaba hodže i popovi, najveći lopovi. Ili u ovome slučaju pedofili. Fuj!
Cirkus oko otmice kriminalca Ante Jelavića pokrenuo je priču oko izručenja prebjeglih kriminalaca iz BiH u Hrvatskoj. Glavaš nam dođe i mirno se šepuri, a mi mu ne smijemo ništa. Konačno je pred kraj godine usvojen zakon o izručenju, ostaje da se vidi da li će biti sproveden...
Poraz države i pobjedu kriminalcima na trijumfalan način proglasio je Tasim Kučević, svodnik i kriminalac tačno ispred zgrade Tužilaštva napao je nedužnu ženu. Takvi su ugledni članovi društva, nažalost.
Ustavne reforme, butmirski procesi , strani angažmani i slične stvari potpaljivali su ionako zapaljivu situaciju u državi. Dodik i ostala SNSD raja odmah se pobuni kada neko hoće da ih izvede pred lice pravde i zakuka referendumima i ostalim glupostima. Odmah se po pravilu oglasi i Vučica Jeremić i zajauče nad teškom sudbinom potlačenih bosanskih Srba. Čak im je i Bono Vox zasmetao, kako su mu samo mogli dati taj pasoš- hajmo referendum za to!
Žuta traka izolacije ove je godine najviše zabolila. Svi oko nas mogu slobodno putovati gdje hoće. Nema veze što kriju ratne zločince i što otvoreno podržavaju genocid i etnička čišćenja. Bitno je to da nisu muslimani i sva će ima vrata ovoga svijeta biti otvorena.
Ilija Jurišić žrtva je Beograda. Žrtva je Sarajeva i žrtva je Tuzle. Srbijansko pravosuđe krenulo je u lov na glave, nije bitno koje, samo da se zadovolji kvantitet. Žrtva je krivac!
Fudbalska igra u našoj je zemlji ekstremni sport. Vedran Puljić, dvadesetčetverogodišnjak iz Sarjeva ubijen je na ulicama Širokog Brijega. Iako i sam Hrvat Vedran je pao kao žrtva u međunacionalnom sukobu Hrvata iz Širokog i muslimana iz Sarajeva. Dežurni fašisti odmah su poletili da iskoriste obračun huligana i predstave ga kao ugrožavanje jadnih Hrvata. Ubij Baliju, odjekivalo je ulicama ove hercegovačke zabiti, ma sjajno!
Biljana Plavšić, jadna ženica, žrtva zavjere haških advokata puštena je na slobodu. Stara je i iznemogla, ali sposobna da i dalje o muslimanima priča, kao o genetskoj grešci. Bravo Haže!
U svijetu se svašta dešavalo, ali ništa kao zabrana munara u Švicarskoj. Islamofobija i diskriminacija ušle su u Evropu na velika vrata. Sve dok je tako, ništa od bijelog Šengena.
To bi otprilike bio presjek godine iz pera moje malenkosti. Nadam se da vam gorak ukus ove stare godine mogu isprati litre alkohola koje će te popiti u novogodišnjoj noći, sretna vam nova 2010.
Ako je suditi po poluprofesionalnim izjavama i novinskim špekulacijama, novi selektor BiH je Safet Sušić. Proslavljeni as Sarajeva i PSG-a, zvanično najbolji fudbaler BiH u posljednjih pedeset godina i jedan od najvećih fudbalera uopšte. Strijelac je nekih od najboljih i najupamćenijih golova reprezentacije Jugoslavije i šta sve ne...
Eh Safet kao trener. To je pasus koji je malo teže popuniti. Šta napisati a da ne bude antipatriotski? Sajo je većinom radio u Turskoj trenirajući mahom prosječne i ispodprosječne klubove. Vodio je i francuski Cannes i Al-Hilal u Saudijskoj Arabiji. U svim klubovima Pape je zbog loših rezultata dobijao nogu, a već skoro tri godine ne vodi nikoga!
Imamo li razloga biti skepični? Itekako!
Safet Sušić do sad se prilikom svakog izbora pominjao kao kandidat, ali je on sam u startu odbijao te priče ističući kako ga selektorsko mjesto ne interesuje. Šta se to u par dana od kada je dao sličnu izjavu, pa pristanak, promjenilo – ne znamo.
Kolike smo mi, kao stanovnici ove države, ovce očito nismo ni svijesni. Rodljub Petković ispred FS Republike Srpske poručuje kako niko ko je bio učesnik utakmice „ Kodro i Bola“ ne može biti selektor...Tako su automatski zatvorili vrata svim legendama našeg fudbala, ljudima koji su uz ovu zemlju bili kada je bilo najteže. Odjednom su Kodro, Bolić, Sergej i ostali nepoželji, a cool su osobe poput „velikog stručnjaka“ Igora Štimca, matuzalema Ljupka Petrovića ili Srećka Kataneca!!
A mi sjedimo i šutimo. Prisjećamo se Ćirinih simpatičnih psovki i najava o tome kako ćemo biti prvaci svijeta. Šutimo, a ljudi koji su nas svojim igrama i zalaganjem zadužili, sada su persona non grata.
Iz takvih mračnih šema izronio je ni kriv ni dužan Safet Sušić. Bez vizije i plana krenuće trošiti nove kvalifikacije. Džeko i društvo su sada i ko zna kada ćemo se više moći pohvaliti ovakvom talentovanom generacijom, a dopustićemo da ih neko bez volje, motiva, plana i vizije.
Igrači i navijači žele Barbareza, žele svoga Guardiolu i Bilića. Žele idola nacije koji ih do sada nikada nije iznevjerio, ali ko su oni da se pitaju, pitaju se „stručni“ ljudi iz Saveza, oni kroje sudbinu najtalentovanije generacije koju je ova država ikada imala!
Naslov ovoga teksta posudili smo od jednog maštovitog fašiste sa nekakvog internetskog foruma. Nacionalisti i ksenofobi očito ne biraju sredstva i stvari koje ni u snu ne mogu biti loše, oni predstavljaju kao takve. Naslov govori o ličnoj higijeni koja je očito u tim njihovim glavama negativna stvar, tipična za smrdljive balijandere.
Kada fašisti djeluju na bezazlenim virtualnim forumima to je donekle i prihvatljivo, ali kada se bubuljičave, pubertetlijske i isfrustrirane kukavice odmaknu od računara i zaposjednu vlade, eh onda, muslimani moji dragi, imamo problem.
Tako nam i treba kad smo smrdljivi teroristi, pedofili, ubice i pljačkaši. Biće nam tako sve dok ne prestanemo prljati bijele i čiste nemuslimanske ulice ( i djevice).
Petnaest dana prije Ćiro je bio Tito, Ćirini su bili Zmajevi, a svi su se nadali Africi. Danas niti je Ćiro Tito, niti su Zmajevi Ćirini, niti smo mi u Africi.
Mi smo u istim govnima u kojima smo bili prije njegovog dolaska. Ponovo se slušaju izjave političara, dok se o fudbalu, nogometu i o Zmajevima sve manje priča. Ponovo smo u milosti i nemilosti sumnjivaca i osuđenih kriminalaca iz Saveza. Ponovo se fudbal igra za konferencijskim stolovima, a ne na travnjacima. Tako to obično biva u ovoj našoj Bosni i Hercegovini.
Oni koji su nam željeli neuspijeh, došli su na svoje. Mrzitelji Bosne likovali su nad svakim dobrim potezom Portugalaca i tako svoje lične frustracije i komplekse nesvrstanih zombija projektovali na Pepea, Simaa, Deka i ostale odlične fudbalere koji žive i rade nesvjesni postojanja ovih nižih primata, nevidljivih ameba koje mrze zemlju u kojoj su oni i svi njihovi rođeni.
Oni nisu tema ove priče, tema ove priče je, kako vam i naslov kaže Miroslav Blažević Ćiro. Najbolji zabavljač kojeg je Balkan ikada vidio. Šoumen koji je svojim dolaskom, medijskim istupima i ponašanjem zapalio region i od nižerazredne evropske ekipe napravio cirkus za koji je svako želio imati kartu u prvom redu. Nema tu ništa loše. Ćiro je takav vazda bio i ostao. Ono što nije smio uradti je zloupotrijebiti euforiju i tračak nade koji je dao ovim napaćenim ljudima. Ćiro je stvorio atmosferu i oni koji nikada nisu pratili fudbalsku igru naoružali su se fudbalskim žargonima, rekvizitima i krenuli u pohod zvani Afrika.
Ćiro je postao ikona. Dobio počasni doktorat, ponude da predsjedava državom, dobio je ljubav ljudi koji su u njemu vidjeli Mesiji - spasitelja. Iako iskusan, Ćiro je to teško podnio. Potpao je pod euforiju i pričao sve i svašta kompromitujući se kao trener igrača koji haraju evropskim ligama.
Sva ova euforija najviše je poslužila kriminalcima u savezu koji su svijetla reflektora sa sebe prebacili na Ćiru. Znali su da je to njegova hrana i prepustili mu binu dok oni u miru obavljaju svoj posao. Izuzev male grupe istinskih BHF-ovaca svi ostali prešli su preko Kodre i Bolića, preko krađe i oprostili sve grijehe do grla kriminalnih Čeke, Sulje, Ilje i naravno Muniba.
Pišem ovaj tekst sa određenom dozom opreza da ne bih bio ocijenjen kao general poslije bitke, ali nismo uspjeli i krivci se moraju pronaći. Ako je cilj prije početka kvalifikacija bio plasman u Afriku, nije ostvaren i neko treba da odgovara za to.
Fudbalski gledano Ćiro ima autoritet i rezultate i to mu niko ne može osporiti. Ali i najobičnijem fudbalskom ljubitelju neke stvari su više nego očigledne, stvari za koje su nam rezultati zamazivali oči. Recimo, Ćiro u Evropi nije uživo odgledao niti jednu utakmicu naših igrača iako je imao i više nego mnogo prilika. Ćiro je zbog lošeg poznavanja baze igrača dopustio da ga manipulišu razni mešetari i menadžerčići pa je uspio poslati poziv Mirnelu Sadoviću, momku koji igra sa skromnom minutažom u (uz svo dužno poštovanje) Wieneru, klubu iz Austrije. Dok obavlja, za nas, u tom trenutku najvažniju funkciju na svijetu Ćiro prihvata učešća u realiti šou emisijama, član je gradske uprave Zagreba itd. Sve je osim selektora. Njegova moć manipulisanja medijima vješto je prikrivala činjenicu da on nema pojma o svojim igračima. Sjetimo se priče kada je publika u Zenici skandirala Nemanja, Nemanja, Ćiro se okrenuo pomoćniku Sredojeviću i pitao ga kome to skandiraju. Sve je ovo vješto zamazano Ćirolijama u medijima koji su ignorišući upozorenja hrvatskih kolega potpadali pod Ćirin uticaj i pisali hvalospijeve. Novinari su možda i glavni krivci. Kada pogledate naslove i izvještaje, sve pobjede reprezentacije Bosne i Hercegovine prikazane su u naslovima kao: „Ćiro nadmudrio Turke, Ćirine čarolije za Estonce, Veličanstvena noć Ćire Blaževića“ i tako redom. Analiza jednog uglednog, hrvatskog sportskog novinara donijela je zanimljiviu priču o tome kako Ćiro sve pobjede ekipe koju vodi pripisuje sebi, a za sve poraze okrivljuje druge.
Ljudi su nakon poraza dali igračima i Ćiri aplauz nagradivši ih za trud, ali pravi cirkus počinje kada se ugasio i posljednji reflektor na Bilinom Polju.
Ćiro je, što bi se u narodu reklo, puk`o k` fosna. Sedam dana ranije obećavao je razbijanje Portugala, a sad mu valja odgovarati ljudima zašto se to nije desilo. Usljed nedostatka argumenata i zdravog razuma Ćiro je napao našeg najboljeg igrača Misimovića optuživši ga da je potplaćen od strane srpskog lobija i Milorada Dodika?! Možeš ti to bolje Ćiro. Javno ga je izvrijeđao kao da Zvijezdan nikada nije odigrao dobru utakmicu, a mladog Medunjanina koji je debitovao u najvažnijoj utakmici u historiji naše zemlje, ispljuvao kao da je veteran koji ga je iznevjerio. Istina je da su momci htjeli najbolje. Ni nalaz koji jasno pokazuje da je Miske bio povrijeđen nije dobar argument, pa Ćiro hvatajući se za slamku spasa optužuje i dr. Jerlagića. Poznavaoci prilika rekli bi, klasični Ćiro.
Svi bi mi voljeli da do ovoga ničega nije došlo, da smo išli u Afriku i da smo nastavili ploviti morem euforije u kojem smo do prije par dana bili, ali desio se belaj i valja nam dalje. Često govorimo kako stari asovi ne dobijaju priliku i nadajmo se da će ko god slijedeći dođe, iako Ćiro još zvanično nije odstupio, biti bolji trener od njega. Šoumen sigurno neće.
Miroslave Blaževiću, hvala vam za sve što ste uradili do sada. Vrijeme je za druge...
U ime otca i sina i svetago duha
Otkad je svijeta i vijeka ovu malu slagalicu koju domovinom zovemo mnogi su pokušavali rastaviti. Ne znaju hajvani i dušmani da se slagalica sastavlja i da je pravi put kada se svi dijelovi stavljaju na svoje mjesto. Bosna svoje dijelove nikada nije imala sastavljene, ali je i dalje Sizifima što se Bosanci zovu bila jedina i najljepša slika u koju žele da gledaju.
Nakon što se raspuknuo stakleni balon baraža i oštro nam se zabio u srce pogledali smo niz sebe i vidjeli istu onu tminu i garež kao i prije vožnje ovim staklenim cepelinom koji smo zvali fudbal.
Ništa ovdje više nije nemoguće. Slagalica koju nekada jasno vidimo brzo postaje ultrazvuk nejasnih kontura. Mrzitelji Bosne i svega što je bosansko ponovo dobijaju mikrofon u ruke i reflektore na lice. Moramo ih dobro vidjeti jer smo ih petnaest dana ignorisali. Petnaest dana nekakvi sportaši uzimali su slavu vječitim prvacima pozorišta što se zove Bosna i Hercegovina.
Bosne neće nestati sve dok je ima ko braniti. Danas se Bosna brani perom i mastilom, brani se svojim ljudima koji, bez lažne patetike patriotskog pjevača, vole ovu zemlju. Bosanci i Hercegovci moraju prestati da se dokazuju jedni drugima i iznova potvrđuju vjernost, Bosni i ljudima koji se Bosancima zovu.
Zakoni, statuti, amandmani i ostale stvari funkcionišu samo onima kojima su i pravljeni. Ljudi su ogoljeni, izvarani, gladni i žedni, a ljudi su Bosna. svaki je čovjek dio one slagalice koji postaje crna mrlja na ultrazvuku. Mrlja koju niko ne prepoznaje, a svi se prave da je tu.
Čisto srce, čista duša i čist obraz potvrda su da je Bosne bilo, da je Bosna sad i da će je biti!!
Ah da! Sretan vam dan državnosti Bosne i Hercegovine...
Anno Domini(A.D.) ili godina Gospodnja dio je kršćanske tradicije i označava početak doba ili Isusovo rođenje. Dakle, ukoliko slijedimo logiku znamo da je sada 2009. AD. Zašto je to uopšte bitno?
Ovo je važno znati jer jedna mala zemlja ukoliko se neke sasvim realne stvari poklope dobija novu AD ili bolje rečeno AF. Ako Bosna i Hercegovina izbaci Portugal i ostvari plasman na Svjetsko prvenstvu u Južnoj Africi dobićemo ANNO FUDBAL!!!
Nakon A.F. više ništa neće biti isto. Ako smo do sada vrijeme računali prije rata i poslije rata, od tada bi smo ga računali prije Afrike i poslije Afrike.
Ulogu Mesije sasvim sigurno preuzeo bi Ćiro Blažević, dok bi Apostoli bili Zmajevi koji su unijeli toliko nade i topline u naše domove-više nego svi vjerski poglavari skupa. Ako nas neko uspije odvojiti od praznih stomaka i svu nam pažnju usmjeriti na to hoće li Ronaldo igrati, zašto Grafite nije dodao loptu Džeki, šta susjedi misle o nama, koliko je Miske težio na vaganju, je li Spahić promijenio frizuru, onda definitivno zaslužuje sve ove moje bogohulne epitete i poređenja.
Ne bih htio niko da se uvrijedi, niti da ovaj tekst shvati kao bilo šta drugo osim načina da se oda počast ljudima koji ovaj jadni, napaćeni i izvarani narod makar na ovaj način čine sretnim!
Šta god bilo u Portugalu mi smo već pobijedili. Pobijedili smo zato jer smo sanjali, jer smo već hiljadu puta pobijedili Njemačku u polufinalu i igrali finale sa Brazilom, koji je ipak bio prejak....hiljadu puta maštali smo kako se Bosna, Bosna hori iz hiljade grla afrikanaca koji su došli da podrže simpatičnu malu zemlju, najmanju na prvenstvu, kako trube svojim trubama na svaki Džekin potez i Miralemov dribling, maštali smo, a ako se maštarija ostvari dobićemo novi Anno Domini - Anno Fudbal!
Biljana Plavšić, koja zajedno sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem čini trojac najviše odgovornih za svo etničko čišćenje, razaranje, genocid i smrt u ratu u BiH, osuđena je na 11 godina zatvora, nakon što je priznala krivnju za zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje (tužbu za genocid tužilaštvo je odbacilo).
Dakle žena(monstrum) koja je činila najvažniju kariku u kreiranju svih zločinačkih poduhvata tzv. Republike Srpske biće, po odluci švedskog pravosuđa(??!!) puštena na slobodu nakon odležavanja dvije trećine zatvorske kazne. Milion je nelogičnosti i budalaština u cijeloj ovoj priči pa ćemo se potruditi da pomenemo one najbitnije. Prva je ta da se prilikom izricanja jedanaestogodišnje zatvorske kazne Haag pozvao na godine osuđenice te iz tog razloga presudio ovako malu, malecku presudicu predsjednici udruženog zločinačkog poduhvata kasnije nazvanog Republika Srpska. Ok, nema problema. Stara je Plavšićka. Ali zašto se onda i ova mala presuda prepolovila i postala oslobađajuća??!! Duga nelogičnost je ta što je Plavšićki sudio Međunarodni tribunal u Haagu, a pomilovalo je švedsko pravosuđe koje je samo poslužilo kao lokacija za izdržavanje. Kako i zašto, vjerovatno nikada nećemo saznati.
Epilog ovog poema o ratnoj zločinki je taj da ona iduće sedmice ide u Beograd (kući) koji će jedva dočekati da se okiti još jednom srpskom junakinjom. Dodik je već popio podosta mlijeka iz Biljanine sise, pa će se pun energije vratiti svom svakodnevnom radnom zadatku-rušenju Bosne i Hercegovine!
Kao pandan ovoj priči javlja se nesretnik Ilija Jurišić. Čovjek čija odgovornost nikada nije dokazana, čovjek koga pola svjedoka nikada nije vidjelo, čovjek koji je ulovljen kao srna na Brijunima, čovjek koji je izdan od zemlje za koju se borio.
Klimava tužba i prije nego je suđenje počelo, znali smo svi, bila je dobijena. Jedva je dočekao tužilac Vukčević da uhvati bar nekoga i da na njemu istrese svu svoju frustraciju. Igrom slučaja bio je to Ilija Jurišić. Nije balija, al može poslužiti. I tako je Ilija, a ne Alija dobio DVANAEST GODINA zatvorske kazne. Dvanaest godina za odbranu grada, naspram jedanaest za zločin protiv čovječnosti i etničko čišćenje. Ko je ovdje lud, ko zbunjen, a ko normalan?
Evropa nije kurva, kako smo nekada pisali. Evropa je čitav bordel licemjernih gadova koji su po ko zna koji puta u svojoj historiji stali na stranu zločinca, a ne žrtve!
Kao pasionirano-maničnom ljubitelju fudbala, nogometa i još ponečeg obično mi se diže kosa na glavi kada neko ovu prelijepu igru na ovakav način banalizuje- ćeranje lopte.
Filozofi te vrste fudbal vrijeđaju govoreći kako im je smiješno što jedanaest odraslih ljudi sa dvije strane trči za jednom loptom i pritom im još veću frustraciju stvara to što oni za to dobijaju novac o kojem oni mogu samo sanjati.
Neću upasti u zamku reklamiranja fudbala kao igre, jer ovi što ga vole, voliće ga i dalje, a ovi što ga ne vole, isto tako...
Elem, s obzirom na moju psiho-socijalnu anamnezu o ljubavi prema fudbalu koju sam vam na početku otkrio, kao šok je došlo samosaznanje da sam sinoć dobrano banalizovao fudbal i više puta psovao- ćeranje lopte.
U mom mikro kosmosu ljudski život je neprocjenjiv i nevin život juče je ugašen zbog...ćeranja lopte. U zemlji potpunog haosa i beznađa ni ćeranje lopte nije isto. Idioti kojima za divljanje po jednim ili drugim dobro dođe bilo koji motiv, juče su se okomoli na ćeranje lopte. Ne želim uopšte ni razmišljati o tome ko je kriv, ko je počeo, ko nastavio...UBIJEN JE DVADESETČETVEROGODIŠNJI MLADIĆ i to je ono o čemu jedino treba pričati. Demoliran je jedan gradić, nekome je auto izgorilo, nekome poslovni prostor...zaslužuju li oni da kao i ja vole to ćeranje lopte. Horor na ulicama Širokog Brijega nažalost podsjetio je više na snimanje nekog filma katastrofe nego na nedeljni derbi. Hiljade zabrinutih roditelja, prijatelja, sugrađana, stotine povrijeđenih, ogromna materijalna šteta i na kraju NEVIN ŽIVOT epilog su nečije bolesne psihe, nečije lične frustracije koju su na svojim leđima osjetili svi istinski ljubitelji ovog prokletog ćeranja lopte.
Kada ne bi bilo ćeranja lopte, isfrustrirani nasilnici našli bi neki drugi sport, neki drugi povod za isijavanje svoje mržnje. Obično je na ovim prostorima mržnja kao i sve ostalo produkt jedne vještački stvorene priče o ugroženosti i posesivnosti ovoga drugoga. Armija mladića koji sebe zovu fudbalskim navijačima obožava da mrzi, jer ni na šta drugo nisu ni navikli. Pa zamislite vi samo čovjek koji je u stanju ubiti nekoga samo zbog dresa kako radi sa vama u vašoj kancelariji, kako predaje tjelesni odgoj, matematiku vašoj djeci.
Oni su rođeni da mrze i uživaju u tome. Dok je njih, ćeranje lopte biće samo još jedan način da ovome drugom razbijaju glave. Huliganstvo nema naciju, vjeru ni rasu, za njih sam ja daltonista!
Sudijska nadoknada čest je termin u svijetu fudbala. Pod ovim pojmom podrazumijeva se vrijeme koje sudija produži kako bi nadoknadio izgubljeno u toku utakmice, recimo za ukazivanje pomoći povrijeđenom igraču, izmjene igrača ili neki drugi faktor koji remeti tok igre.
U srbijanskom pravosuđu ovaj termin dobija potpuno drugi kontekst i značenje. Pod sudijskim vremenom tamo podrazumijeva se nadoknada svih frustracija iz međunarodnih presuda, kao i presuda lokalnih antisrpskih sudova, te konstantno etiketiranje Srba kao zločinaca i fašista. Sudijska nadoknada potrefila je prvo Iliju Jurišića, Tuzlaka, Bosanca i Hercegovca, Patriotu.
Ko je zapravo taj famozni Ilija? On je jedan monstrum koji je od `92 pa naovamo po tuzlanskim ulicama nasumično ubijao Srbe i bacao ih u dubine rijeke Jale. Malo sutra!
Nesposobnjakovići koji sjede u ministarskim foteljama dopustili su da čovjek koji nema veze s nikakvim ubijanjima i zločinima dvije i pol godine truhne u beogradskom zatvoru dok se tužilac Vukčević mimo svake procedure i zdravog razuma, Ilijom igra kao sa plišanom igračkom. Gospodin Jurišić postao je sinonim i paradigma za cjelokupno BH društvo. To je postalo društvo izvrnutih vrijednosti u kojem nema nikakvih pravila, a kamoli nekakvog reda. Jer da ima reda nevine ljude ne bi poput divljači proganjali uspavani lovci Miloševićevog režima, ne bi svaki puta država bila pod upitnikom kada se to bilo kojem novouniformisanom četniku prohtije. Nema države i to je najveća nesreća. Da je ima, Ilijin slučaj bi prije godinu dana počeo pre sudom u Strazburu i do danas bi vjerovatno i završio.
Nema države, pa je Ilija dobio sudijsku nadoknadu vremena od 12 godina. Velika je to kazna, prevelika za jednog ne muslimana u "muslimanskoj" vojsci.
Kako sam sam sebi obećao da Drvosječine komentare i izjave vise neću komentarisati, tako će biti i ovaj put.
Umjesto toga objavicu spisak "zloglasnih muslimanski vojnika" koje smo dovukli na Kapiju kako bi Srbi u ocima novinara svijeta ispali negativci:
Odgovornost nas Tuzlaka je da uspomena na vas nikad ne izblijedi, niko nema pravo da vas vrijeđa, najsvetija djeco Tuzle.
Dedovic Razija
Brguljak Alma - 20
Hasanovic Senada - 26
Ramic Fahrudin - 26
Marinovic Pera - 34
Mustacevic Savan - 29,
Sarajlic Edhem - 20,
Beganovic Adnan - 15,
Bakalovic Asmir
Dusic Suzana - 14
Cerimovic Almasa - 20
Dapa Amir
Duzel Amir
Kurtalic Vesna
Memic Edisa - 19
Cajic Sanja - 18
Rekic Nedim - 28
Vukovic Mustafa - 23
Hujdurovic Adnan
Ahmetasevic Edina - 21
Mehinovic Amira
Kantor Franc - 24
Slijepcevic Asim - 20
Kalesic Sandro - 3
Hodzic Edin - 31
Boric Indira - 36
Mehanovic Sulejman
Kurbasic Damir
Tadic Ilinka
Nuhanovic Selma - 23
Mehmedovic Edin - 20
Sisic Nihad - 20
Cekic Amir - 21
Okanovic Indira - 15
Bosnjakovic Ilvana
Alispahic Admir - 24
Rosic Jasenko
Bojkic Damir - 28
Mujic Samir - 29
Rahmani Rajif - 23
Jahic Almir - 18
Bucuk Lejla - 17
Mujabasic Azur - 22
Vantic Azur - 24
Abuismail Suzana - 25
Hasicic Semsa - 20
Salamovic Senahid - 26
Markovic Nenad - 19
Hakic Hamdija - 48
Stjepanovic Petar - 25
Alagic Elvis - 18
Atikovic Lejla
Sisc Armin - 20
Ponjavic Rusmir
Hidanovic Alem - 20
Dedic Zada - 21
Kurbegovic Vanja
Stojcic Jelena
Hrustanovic Hasa - 25
Hadzic Ago - 20
Causevic Selma
Mujanovic Nesit - 21
Milic Adrijana - 17
Cirak Samir - 19
Fatusic Muri
Murselovic
Elvir Saimovic Adnan - 28
Sarajlic Jasminka - 23
i jos troje koji nikada nisu bili identifikovani.
Juče smo bili svjedoci historijskog dana. Nažalost ne po nas. Historijski dan desio se mladoj reprezentaciji Luksemburga. Nakon hiljadu i pedeset godina uspjeli su pobjediti nekoga i prvi puta u gostima. Pogađate, pobijedili su nas!
Nezainteresovana, dosadna, letargična igra naših, naspram želje, motiva i razigranosti gostiju i nije mogla donijeti nešto bolje. Luksemburg je pobijedio čisto i pošteno i čestitamo mu na tome. Ne možemo se ni uhvatiti toliko nam dragih teorija zavjere, sudijskih nepravdi i slično... Izgubili smo čisto k`o suza. Od Luksemburga.
Ovaj poraz natjerao me da se malo zamislim nad periodom od Tirane (prva utakmica op.a.) pa na ovamo. Uvijek smo bili četvrti ili peti šešir evropskog fudbala. Ekipa koja može pobijediti Dansku, ali i izgubiti od Malte. Tavorili smo tako sve do 2009 (uz izuzetke dva ciklusa). O posljednjem periodu i o uspijesima pisali smo mnogo i nećemo se ponavljati, pogotovo pred utakmicu u Jerevanu, da nas ne ureknemo, ali volio bih se prisjetiti jednog ključnog čovjeka i ključnih događaja koji su možda najzaslužniji za ovdašnje fudbalske uspjehe reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Po meni, ključni čovjek je Ibro Zukanović, a ključni događaji su dvije utakmice, baraž sa Češkom i prijateljska sa Njemačkom. Igrači koji su igrali ove utakmice danas su okosnica tima, igrači bez kojih ne možemo zamisliti našu igru. Mogao je Ibro poput nesretnog Tulića padati pod uticaj raznih mešetera, pa svojevremeno umjesto anonimnog Ibiševića, pozvati čuvenog Haznadara koji je tada igrao za slavni PSV. Mogao je Ibro umjesto Džeke zvati "Ibrahimovićevog nasljednika" Tahirovića i tako do unedogled možemo nabrajati hrabre i stručne poteze čovjeka koji je godinama vodio brigu o našim talentima. Za razliku od Tulića on se svome poslu posvetio i tako nam dao igrače o kojima sada, pored nas, pišu i svjetski mediji. Ćiro je donio inspiraciju, disciplinu i samopouzdanje, ali Ibro je stvorio ovaj tim. Ispod njegove trenerske ruke izašli su redom: Muslimović, Jahić, Džeko, Ibišević, Salihović, Pandža, Grujić, Berberović, Bajramović...
Historija je učiteljica života, a ona nas je naučila da kada nema kvalitenog rada sa mlađim selekcijama, nema ni rezultata. Ako je suditi po onome šta nam Tulić servira, crno nam se piše...Dok ti crni dani ne dođu, nadam se da ćemo još dugo uživati u igri Ibrine i Ćirine reprezentacije!
Kada u kontekstu bosanskog nacionalističkog sataraša pomenete Tuzlu, pomenete je uvijek kao posljednji bastion zajedničkog života i tolerancije. Ove se riječi često olako koriste, ali u tuzlanskom kontekstu one su zaista ispravne i tačne.
Davno je ispričana priča kako su Tuzlu u ratu branili svi njeni građani, kako u Tuzli nikada stranke sa nacionalnim predznakom nisu pobjedile. Zlobnici će reći svašta, ali zbog duha teme o kojoj pišem suzdržaću se da psujem i urlam. Možda.
Kao svakog pravog tuzlaka kozmopolita kao grom iz vedra neba pogodila me vijest da se časna sestra na sred ulice našla na udaru neotesanih balavaca koji su vrijeđali nju i njene svetinje. Bijes normalnih ljudi ovoga grada sasvim je opravdan i očekivan. Reakcije stižu sa svih strana, daju se mnoge izjave, komentari, analize...
Ne znam da li su baš ,ti hrabri miševi spremni da napadnu ženu, zaslužili ovakvu pažnju. Ne trebamo Mi jedni drugima objašnjavati šta značimo jedni drugima. Mi to znamo! Ne trebamo mi međusobno nanovo dokazivati poštovanje zbog njihovog nepoštovanja. Mi smo tu gdje smo uvijek bili, i ako Bog da, bićemo!
Nemalo sekundi prođe prije nego se dežurni "branitelji" oglase pričom o ugroženosti Bošnjaka, Hrvata i Srba na sve tri strane. Oni se svojim izmišljenim božanstvima haosa i vlastitog interesa mole za ovakve situacije. Mole se da im glupani poput ovih daju oružje iz kojeg će pucati po nama.
Ovoga puta, naš štit za njihovo otrovno streljivo zove se velečasni Vlatko Josić. On je danas stao u odbranu ovoga grada i časnih sestara u njemu! On je danas magičnim štapom svog autoriteta i svoje mladosti učinio da ludilo stane, prije nego je počelo. Razumom je osudio "pametnjakoviće sa trotoara" i izdvojio ih iz konteksta grada i grupe( namjereno ne pišem naroda).
Velečasni, ako ikada budete čitali ove škrabotine jednog malog internet piskarala, znajte da zbog svog današnjeg istupa zaslužujete svu počast koju neko može dati jednom čovjeku.
Vi ste danas odbranili Tuzlu i hvala Vam na tome!
Nova je godina 1994.
Stanovnici Bosne i Hercegovine već su se dobrano privikli na ratno stanje, stvorila se nova rutina i svakodnevnica. To je posebna vrsta svakodnevnice u kojoj moraš da naučiš kada dolazi voda, struja, gdje je riža jeftina, kada se djeli humanitarna gibira, kada rokaju itd.
Sarajlije su otpor četničkom ludilu tokom opsade pružale na sve moguće načine. U samome gradu među mlađom populacijom i onima koji su se tako osjećali stvorio se jedan novi bunt, umjetnički!
Kao na filmskoj traci nastajali su novi bendovi, nove pjesme, nove predstave igrane po haustorima i podrumima i kao da je umjetnost postala neizostavni detalj siromašne bosanske, ratne sofre. U duhu takve jedne priče u Sarajevo uoči Nove godine dolazi Bono Vox. Veliki pjevač i još veći humanitarac. Građanin svijeta nije mogao mirno gledati stradanje jednog nevinog gradai odlučio je doći da pomogne. Pomogao je svojim dolaskom, a na odlasku obećao je doći ponovo, sa bendom. Za razliku od licemjernih političara, Bono je održao obećanje...došao i napravio koncert za pamćenje. Te večeri stavio je ovu našu malu i napaćenu zemlju na svijetsku mapu, ali ovaj puta bez slika stradanja i ubijanja...Umjetnost je pobijedila ludilo...bar te večeri.
U duhu Bonovog humanitarnog rada simbolično mu je dodjeljen i bezvrijedni bh. pasoš koji je Bono isticao kao vrijednu uspomenu i nije ga shvatio kao dokument već kao znak zahvalnosti. Zbog toga je Bono tako velik!
Eh. Da bi ova priča postala tipična balkanska pizdarija čekalo se skoro 15 godina. Svjedoci smo da je prije par dana na veličanstvenim koncertima u Zagrebu Bono svoj bh pasoš isticao i pokazivao kao vrijednost koju posjeduje, podsjećajući se na dane u Sarajevu.
Dežurni rušitelji Bosne i Hercegovine odmah su se dali u napad i pokrenuli putem četnički medija i četničkih vojvoda presvučenih u poslanička odjela, inicijativu da se Bonu oduzme pasoš jer ga je dobio na nelegalan način??!!
Za one koji ne znaju apsurdnost cijele priče je ta da Bono ima stari nevažeći pasoš sa ljiljanima, a koji nikada nije bio evidentiran kao važeći dokument već kao simboličan poklon...
Pored svih problema s kojima se naša država susreće, od činjenice da ljudi nemaju šta da jedu do činjenice da smo zarobljeni u getu sa vizama, ispade da je Bono najveći problem ove zemlje. Treba ga ubit! Jebem li mu majku špijunsku!
Nakon godišnjih odmora i ljetnih putešestvija ponovo uzimam pero u ruke ( hoću vas usrećiti). Namjerno ću da zatvorim oči na sve one silne budale o kojima obično pišem i novu radnu godinu započinjem najvažnijom sporednom stvari na svijetu. ( Na odmoru sam dobio izljev optimizma u mozak)
Iskreno nisam vjerovao da ću u skorije vrijeme na ovakav način pisati o domaćoj nogometnoj ligi i klubovima koji ovdje tavore. Reprezentacija je već stara, lijepa vijest - uvijek je problem do sada bila ta famozna "Premijer liga". Uvijek smo s podsmjehom izgovarali taj naziv koji nas asocira na najbolju ligu svijeta, englesku "premier ligu" , a u praksi smo svjetlosnu godinu daleko, naravno. Razloga je mnogo: domaćinsko suđenje, kupovina i prodaja bodova, loš kvalitet igre, katastrofalna infrastruktura itd. možemo nabrajati do u nedogled.
Ali ono što je na mala vrata krenulo prošle, izgleda da se nastavlja i ove godine...BHT je uzeo stvar u svoje ruke i napravio emisiju "Derbi kola" u kojoj se prenosi najzanimljiviji duel svakog kola. Klubovi sve više prilike daju mladim igračima, kriterij za sudije je poprilično dignut ( otpali Panić, Zrnić...), grade se stadioni (Tušanj, Bilino polje, Vrapčići, Lukavica...) i na kraju ono što je najvažnije kvalitet igre je podignut što rezultira mnogo, mnogo više bodova u gostima..
Lijepo je bolan gledati derbi naše lige na tv-u. Lijepo je proširiti vidike, pa shvatiti da osim tvog kluba voliš i kako neki drugi klub igra, lijepo je kada navijači ne divljaju i kada je po prvi puta IGRA u prvom planu!
Samo ako i liga prati uspjehe reprezentacije fudbalski život ove naše male zemlje imaće lijepu perspektivu. Ako se dan po jutru poznaje, gledaćemo uzbudljivu sezonu u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Konačno!
Evropa je kurva i to je valjda sad svima jasno. Licemjerje koje "civilizacija" pokazuje prema "barbarskim" državacima, ako to više uopšte i jesu, definitivno je prevršila svaku mjeru.
Ljutnja i bijes naravno proizvod su odluke Evropske komisije da na bijelu šengen listu stavi Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, a da izostavi nas - Bosnu i Hercegovinu. Maltretiraju nas nekim uslovima koje je u koncenzusu realno, jako teško ostvariti, a kod drugih država prolazi sve - genocid, skrivanje zločinaca, aparthejd...
Da se odmah razumijemo Makedonija i pogotovo Crna Gora ovo su i više nego zaslužile. Makedonija se i pored sukoba i netrpeljivosti razvila u jednu normalnu, centralizovanu državu - dok je Crna Gora najbolji učenik u ovom balkanskom razredu. Crna Gora je u vrlo kratkom vremenu svoga nezavisnog postojanja stresla sa sebe Miloševićevsko - Bulatovićski plašt i krenula naprijed! Iskreno su se izvinuli za sve zločine koji su činjeni u njihovo ime, usvojili su rezoluciju o poštivanju 11. jula i što je najvažnije, sproveli je.
Evropa je ovim potezom napravila pravi rezervat, poput indijanskog u SAD-u, Evropa je napravila muslimanski u BiH. Iz Srbije su odmah rekli da svako ko želi srpski pasoš može da ga dobije, Hrvati već dugo koriste putovnicu za svoje evropske putešestvije, ostaju samo Bošnjaci - muslimani, bez rezervne države, bez rezervne domovine (op.a jebo vas Turska)
Ako ti prokleti, prljavi i nadasve opasni muslimani toliko smetaju, bacite bojni otrov i završite s nama. Tada nam nece trebati ni rezolucija o genocidu, ni biometrijski pasoši - sve će ovo onda biti što je i bilo - sveta srpska zemlja. I duž čitave te zemlje slobodno stavite bilboard natpise OHNE ISLAM, ISLAM FREE i tako dalje, neka se evropljani sigurno i bezbjedno osjećaju kad prolaze preko ovog područja na putu za Guču!
Pisca, pripovjedača ili internet piskaralo poput mene najviše boli prazan papir ili list. Nemogućnost da stvorite riječi o nečemu što vas muči ravna je apstinencijskoj krizi narkomana na liječenju. Bitka protiv samoga sebe u pravilu je najteža. A danas je težak dan, a samim time i još teža borba.
11. Juli, Srebrenica, Potočari, fabrika akumulatora, Memorijalni centar, masovne grobnice, crteži na zidovima....sve su to stvari koje godinama slušama, čitamo i pišemo. Genocid nam je sve riječi potrošio - uništio. Majčin bol briše svako naše slovo, topi svaku našu tintu. Skoro ironično zvuči reći MAJKE. Velika većina njih nakon 11. jula 1995. tu ulogu nepovratno je izgubila. Zovu se majkama, a one to zapravo vise nikada nece biti!
Mladić još uvijek teferiči po Srbiji, vladajuća struktura RS-a i Srbije na marginu stavlja sve što ima veze sa Srebrenicom, Bošnjački političari svojom neslogom zadaju posljednji udarac istini i napretku. Kojem napretku? Napretku u kojem se mora reći: Jebga, izvinite što ste nas pobili, jel može referendum o nezavisnosti, to je ipak važnije!!??
Bavimo se trivijalnim stvarima, a 14 godina prođe samo! Samo 14, a o tome se priča kao o nekoj srednjevjekovnoj barbarskoj bitci koju učiš iz historije ako hoćeš za peticu.
Samo nam je 14 godina trebalo da krenemo u vodu potapati ovaj naš genocid. Genocid...pa i to zvuči izlizano...
Narod koji zaboravlja i ne zaslužuje bolje!
Puno smo češće sanjali nego pisali ovakve naslove. Nerijetko je mjesecima bila suša dobrih vijesti u našoj zemlji i taman kad pomisliš da gore ne može pojavi se svijetlo na kraju tunela. Možda će zvučati malo neobično, ali naše svijetlo desilo se negdje u julu prošle godine, zvalo se Chinedu Ogbuke Obasi.
Chinedu je napadač njemačkog kluba Hoffenheim-a u kojem nastupaju i naše gore listovi Sejad Salihović i Vedad Ibišević. Eh sad, u julu 2008, na pripremama pred debitantsku sezonu svog kluba u Bundesligi Chinedu se povrijedio. Zaista tužno za jednog mladog igrača, zar ne? Chinedu, Vedad, Ralf Ragnick (trener) nisu ni slutili dalji rasplet događaja...
Vedad Ibišević proteklu sezonu odigrao je kao rezervni napadač koji povremeno dobije koju mrvicu minutaže i to je to. Trener Ragnick nije mu vjerovao, čak šta više, htio ga se riješiti na kraju sezone, jer mu se Vedad Ibišević nije uklapao u koncepciju igre. Nakon povrede Obasija, pa i njegovog nastupa na OI u Pekingu Vedad je dobio šansu!
Ostalo je historija...Kako su mečevi odmicali Hoffenheim je bio najprijatnije iznenađenje, a bosanski napadač Vedad Ibišević prva udarna igla Bundeslige ostavivši iza sebe Gomeza, Tonija, Klosea, Podolskog, Kuranyija itd. Pažljivo hranjen loptama svog klupskog i reprezentativnog kolege Salihovića Vedad je postao prvi strijelac, a Hoffenheim prvak jesenjeg dijela!!! Scenario u koji je malo ko vjerovao.
Ali da stvari ipak budu realne, balkanske pobrinula se prokleta povreda koja je Vedu udaljila sa terena do kraja sezone. Rapsodiji u plavom, bez Vedada, nazirao se kraj.
Svim Bosancima i Hercegovcima, kao i svim istinskim ljubiteljima nogometa lađe su potonule. Nastavak sezone u Bundesligi dočekali smo sa daleko manjom euforijom.
Prvi strijelac kvalifikacija, naš Edin Džeko, polusezonu je završio sa samo pet pogodaka, a tim njega i našeg Zvijezdana Misimovića Wolfsburg bio je negdje u vrhu, ali sa velikim problemima u igri na gostujućem terenu. Malo pomalo kako je nastavak sezone krenuo Wolfsburg je skoro neprimjetno klizio ka vrhu, a Edin Džeko baš kao Vedo jesenas redovno zabija...
Kao da smo naviknuti na dobre igre naših igrača, bez neke velike euforije bližio nam se dvomeč sa Belgijancima. Stadion Genka bio je mjesto naše historije. Poderali smo Belgiju kao krme mastan džak. Utrpali im četiri komada i kući došli, superiorno, kao pobjednici. Četiri dana kasnije ponovo rutinska pobjeda, u ne baš sjajnoj igri. Ali odlika velikih ekipa je da pobjeđuje i kada ne briljira... a mi smo upravo postajali - velika ekipa!
Sve ostalo teklo je kao niz tobogan. Džeko zabija, Miske asistira i tako sve do kraja. Prva titula stiže u vučiji grad, Miske postade najbolji asistent svih vremena, Džeko sa ćudljivim brazilcem Grafiteom najbolji tandem u historiji...uporedo s njima stižu i vijesti o Štiliću, Pjaniću, Pandži, Muslimoviću, Muratoviću...zaista su ovo dani ponosa i slave.
Konačno smo dočekali da neki naši igrači puni stupce svijetskih medija. U prevelikoj želji da imamo svjetsku klasu možda smo nekada i znali pretjerati dižući nekog našeg igrača, a sad drugi "pretjeruju".
Veliki Milan i veliki Silvio kidisali su na našeg Džeku koji je i pored Kake i Ronalda jedna od najvećih zvijezda prijelaznog roka. Tražena roba, kako to trgovci vole reći. Wolfsburg se čupa, ne daje im se Edin, a opet Milan daje puno para. Malo ko može ostati imun na novce. Edin je navijač Milana i dok pišem ove redove još se ništa ne zna...
S pravom se radujemo novoj sezoni i s pravom očekujemo Južnu Afriku...konačno!
Dragi grade
Znam da si danas blokiran i da su ti arterije začepljene. Ali molim te nemoj da se ljutiš. Moraš da budeš svjestan da su tvoja djeca gladna, da su njihova djeca gladna i da oni moraju nekako da ti skrenu pažnju. Mnogi će se ljudi danas napatiti da dođu kući, hodaće po vrućini, staće im poslovi. Al molim te da se ne ljutiš jer ako je neko gladan i žedan moraš mu dati priliku da se bori za sebe. Nemoj ga osuđivati i pljuvati. Ima jako puno ljudi koji ne shvataju tuđu bol, znaš onu izreku: Ne razumije sit gladnoga.Nemoj da kod tebe bude tako, moraš shvatiti da su ljudi stavljeni na stub srama. Nikome od njih nije drago što sjede na cesti. Majke bi najviše voljele da su kod kuće, da prave svojoj djeci ručak, da sa kćerkama pričaju o momcima, da ih kritikuju, da ruže sina jer pije zagrijan vodu - a one moraju sjediti na cesti dok ih iz blindiranog auta posmatraju ministri, doministri, njihove ljubavnice, njihovi amidžići zaposleni kao šoferi. Tužno je to i molim te da shvatiš- očevi bi najradije da nakon posla pročitaju novine, pogledaju možda vijesti, popiju kafu na balkonu i malo zaliju travu ili cvijeće - ali oni ipak sjede na cesti dok nerovozno u redu neki čekaju. Ledov se sladoled topi u kamionu dok oni štrajkuju. Nemoj da ti sladoled bude važniji od tvoje djece. Nemoj da budeš kao neki u ovom gradu koji su malo na svojoj guzici (izvini što prostačim) osjetili blokadu, pa drsko govore : Šta su našli mene zajebavat! Neka idu blokirat vladu!
Ne možeš bolan blokirat vladu jer se premijer i ostali patuljici neće ni pojaviti na poslu. Znaju on moj grade da je štrajk. Gledaju oni prijenos štrajka iz svojih udobnih perifernih imanja. Volio bih da su danas ljudi podržali svoje sugrađane, donijeli im nesto da pojedu, da popiju...svako nesto po malo, da nisu gladni i žedni. Ljut sam na sugrađane, nisu strpljivi, ne žele da shvate one kojima bi sad samo razumijevanje dobro došlo. Svako od nas može biti na njihovom mjestu.
Tvoj Mirza
Nije dugo trebalo smirenom Inzku da plane i bukne na ovdašnje gluposti. S obzirom da mu zadatak da štiti ovu državu vjerovatno je i logično da su ga prvo dirnule državorušilačke Mićine gluposti. Poslao je Inzko pismo Narodnoj skupštini republike Srpske u kojem im je poručio da se okane ćorava posla i da ne ruše državu. Pismo je naime bilo posljedica odluke Skupštine u kojoj je rečeno da se obustavlja i stopira i svako moguće prebacivanje nadležnosti sa entiteta na državu, te da se preispitaju i ova do sad prebačena.
Inzko je zaštitnik Dejtona, a po Dejtonu sve nadležnosti o kojima su raspravljali Karadžićevi potomci i bile u nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Uglavnom, Inzko im je opalio jednu šamarčinu i naredio im da do 11. juna moraju povući te svoje zaključke i odluke. Pomalo riskantan potez, ali svakako priželjkivan nakon pospanog Šilinga i mekanog Lajčaka.
Ovim čuvenim pismom dirnute su malograđanske sujete srpskih (antibosanskih) političara koji su kao naruženo dijete prvo malo plakali, pa galamili, pa se pokrili po ušima i ušutili. Busao se Mićo kako ga boli k....c za Inzka, kako niko ne može njemu da govori šta da radi, malo pričao i ušutio. Nakon ratobornih izjava poslanici NSRS odlučili su pozvati Inzka sebi u pohode ne bi li na fin i civilizovan način nešto postigli. Najveće iščekivanje donijeća nam ta posjeta. Čekaćemo da vidimo da li Inzko stoji iza svojih riječi ili će nakon ovog sastanka biti proglašen u sv. Valentina iz Istočnog carstva...ne bi me iznenadilo.
Juče je bio i prošao još jedan 25. maj. Najbolnija rana Tuzle ni nakon 14 godina ni trunčicu nije zacijelila. Pravda nije zadovoljena, zločinci slobodni, a žrtve često izjednačene s agresorom. Ponovo su tuga i bol roditelja ubijene djece obavili naš grad. Uspavani grad koji čini se iz godine u godinu sve više zaboravlja svoju najveću djecu.
Političkim subjektima željnih vlasti usta su puna Prekinute tuzlanske Mladosti, diče se i busaju samo onda kad ih tv kamere snimaju. Izuzev građana okupljenih na mjestu stradanja grad funkcioniše sasvim normalno. Kao da se radi o žrtvama neke srednjevjekovne, davne bitke tinejdžeri negoduju zbog okupljenih jer im blokiraju ustaljenu šetalačku praksu. Nove generacije više u školi ne uče da su nekada mlađahni, poput njih energični mladi ljudi pogunuli bez ikakvog razloga i povoda. Ne uče, a trebali bi, morali bi znati, da se to isto njihovoj djeci ili djeci njihove djece opet ne dogodi.
Teško je pisati o Kapiji jer je sve već davno račeno, zapisano, izgovoreno. Na nama je sad odgovornost da istinu i uspomenu nosimo sa sobom.
Ali kako nositi istinu kada u vlastitom gradu jedna pogana grupa ljudi umanjuje bol i činjenicu da 71 mlad čovjek više nije tu. Laži koje Kačavenda i njegove marionete vode prelaze granicu tolerancije, demokratije i pacifizma u nama. Umanjivati žrtve, širiti neistinu isto je što i pljunuti u lice roditeljima poginule djece.
Danas, 14 godina nakon masakra Srpska pravoslavna crkva u Tuzli jasno i glasno, svojim ne dolaskom na komemoraciju rekla je šta zapravo misli i kako osjeća Kapiju. Nisu došli...ne moraju više nikad! Oko Kapije nema i ne smije biti kompromisa!
Samo čovjek čista srca i obraza može biti duhovni vođa - isto kao što ubica ne može suditi ubici, lopov lopovu i tako dalje...
Vrlo često Bošnjaci se lahko/lako hvataju teških riječi i moralnih pridika, a da za takvo nesto cesto nemaju osnova i obraza ako želite. Kukamo i plačemo na ratoborne Srbe koje se šepure po BiH i svemu daju pridjev srpski i srpsko što je opravdano i sasvim u redu ako se mi ne ponašamo na sličan način. Bošnjaci kao narod dosta su miroljubivi i otvoreni, s narodom se lako dogovorit`. Vođe i vodstvo (duhovno i političko) truhlo je i klimavo ko babin zub. Čitav rat ljudi su se borili za ovu zemlju, branili je krvlju i životima vjerujući da ginu za svoje domove, za planine, rijeke, polja ova zemlje. Vjerovali su i u svojoj vjeri ostavili kosti po tim istim poljima i rijekama. Dok su oni ginuli drugi su na Jack potu agresije na BiH dobijali glavne premije. Djecu su slali na prestižne međunarodne studije dok su oni dizali moral gladnoj vojsci iz svojih udobnih rezidencija. Danas su najveći sinovi Bosne i Hercegovine socijalno ugrožena kategorija koja ponekad, poneki mjesec primi 150 maraka POMOĆI!!! Toliko Ganićev sin popije za jednu noć u nekom Londonskom pabu, a borac neprespava noć i dan osluškujući vijesti o isplati pomoći koja nikad bez trakavice nije isplaćena. To je njima njihova borba dala...
Elem, dok 70 % stanovništva gladuje i 20 godina nosi na leđima ekonomsku krizu reis Mustafa efendija Cerić odlazi u Sandžak i "smiruje" situaciju vjerske napetosti u Bošnjaka muslimana na jugu Srbije.
Smiruje napetosti tako što oštrom - dodikovskom retorikom napada državu Srbiju i poručuje sandžaklijama kako se nikada Bošnjaci s ove i one strane Drine nikada neće rastaviti. Poručuje kako su jedan narod i kako je njihov duhovni centar uvijek bio i biće - SARAJEVO!!???
Da li vam je poznata ova retorika??
Zamijenite riječ Bošnjak riječju Srbin i riječ Sarajevo Beogradom. Rezultat ove proste jednačine je reis Cerić = Milošević
Umjesto da im kaže da ne trebaju pucati jedni po drugima i da su svi pripadnici iste vjere Cerić im poručuje kako je Sarajevo uz njih i kako će Sarajevo biti sponzor ovih sukoba i svakog drugog koji Srbijanskim Bošnjacima u Sandžaku padne na pamet.
Pamet više definitivno nema ništa s tim i ako može ja bih zamjenio Iliju Jurišića za reisa Cerića, jer dragi Srbijanci Ilija je branio svoju, a reis Cerić ruši vašu državu!
Zašto su ti kose pobelele družeeeee
Folk pjevač makedonskog porijekla i poslanik u domu naroda FBiH Muharem Serbezovski uzdrmao je onaj uspavani federalni parlament. Šovinistička svinja skinula je masku i pokazala svoje pravo lice. Nekada poznat kao prvi čovjek koji je preveo Kur`an časni na romski jezik od danas će biti poznat kao deklarisani šovinista. Serbezovski je tokom rasprave o usvajanju Nacrta zakona o zaštiti od nasilja u porodici istakao da je ovu problematiku potrebno sagledati iz više uglova, s obzirom na suptilnost porodičnih odnosa. Naveo je da 'porodičnoj svađi muškarac želi smiriti tenzije, što žena ne dopušta i nastavlja s verbalnim maltretiranjem, a nakon što dobije šamar, zaboravlja na ono što ga je uzrokovalo'
Ovakva izjava ne moze biti plod pogrešnog tumačenja niti plod novinarske hajke. Ovo je šovinstička izjava koja mora biti sankcionisana. Muhareme, ostavka!
Ovih je dana izvjesno postalo da nam su nam kriminalci najveća izvozna, a od skora i najveća uvozna roba. Prokleti zakon o izručivanju dozvoljava Hrvatskom i našem šljamu da se šepuri po susjednim zemljama. Ante Jelavić stara je priča, Srđan Stanić i Ognjen Šimić malo novija, a najnovija su naravno Branimir Glavaš i malo manje poznati biznismen Blaž Petrović.
Svima je od reda zajedničko to što su kriminalci ili nečasni vršioci svojih dužnosti, kao takvi su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, ali ih taj čuveni zakon o izručivanju štiti.
Milion pitanja moglo bi se postaviti objema vladama i jasno se i iz aviona vidi da su vlasti te koje su napravile propuste i koje su (in)direktni pokrovitelji ovih birokratskih zajebancija.
Na tako malom geografskom prostoru Glavaša osude na deset godina, a on već slijedeće jutro negdje u Hercegovini pije kafu i čeka u redu za BH. ličnu kartu. Iz straha da taj zakon ne bude zloupotrebljen upravo se desilo suprotno- iskorištava se njegovo nepostojanje! Poruka koja se šalje svakome ko ima i pasoš i putovnicu je da slobodno budu kriminalci jer ako ih uhvate imaju gdje pobjeći. Još jedna u nizu besmislenih stvari na ovom brdovitom Balkanu.
Spremam se dati oglas u kome tražim kompanjona za pljačku banke. Uslov će biti da ima dvojno državljanstvo kako bi mogao krivicu preuzeti na sebe i pobjeći u Hrvatsku. Plijen djelimo bratski kako su nas naši multietnički krimina..ups, pardon, političari naučili.
Mlađahni i promiskuitetni Vuk Jeremić ponovo se obrušio na temelje naše zemlje. U intervjuu za Washington Times razbacivao se izjavama kako je BiH protektorat, a ne država i kako je, zamislite, farsa primanje naše zemlje u Vijeće sigurnosti ili što bi on rekao Savet bezbednosti. Neoprezna, ali ipak, iskrena izjava zahuktalog Vučka. Što je babi milo, to joj se i snilo. Smotani Alkalaj odmah je reagovao i neka je, ovakve izjave ne smiju proći nekažnjeno, a ako srpski lobi ne blokira, treba poslati i protestnu notu. Sa teritorijalnim integritetom i suverenitetom Bosne i Hercegovine nema zajebancije, pa čak ni potomku slavnog Murat - age iz Bosanske Krajine!
Vuk Jeremić direktni je potomak jedne od najmoćnijih bošnjačkih, muslimanskih familija - Pozderac. Jeremić je čukununuk Murat-age Pozderca, vladara Cazinske krajine iz vremena kraja Otomanskog carstva, i praunuk Nurije Pozderca, potpredsjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, koji je poginuo u bici na Sutjesci.
Jeremićeva baba Sadeta Pozderac bila je direktorka Prve beogradske gimnazije koja se udala za diplomatu Šerifa Buljubašića. Sadeta i Šerif su izrodili dvoje dece - Senu i Seada. Sead je postao operski pevač i danas kao penzioner živi u Beogradu, a Sena se udala za direktora "Jugopetrola" Miška Jeremića i dobila sina Vuka.
Nema ko nije vidio kako svodnik Tasim Kučević udara ženu. Nema nikoga ko nije vidio kako njegove gorile "razoružavaju" novinarku Vildanu Duran i nasrću na nju. Nije tajna ni da se sve to dešavalo u krugu Tužilaštva BiH.
Motivi i navodi te nesretne žene nisu ni važni. Da li je istina to što ona govori najmanje je bitno iz dva aspekta. Prvi je da je Tasim Kučević, okorjeli kriminalac doveo lično obezbjeđenje koje mu omogućava da primjenjuje fizičku silu bez posljedica. Da, da dobro ste čuli BEZ posljedica.
Drugi je činjenica da se nakon potvrđenja kazne od 12 godina za organizovani kriminal taj isti siledžija samo odšetao kući i vjerovatno nastavio raditi ono što je i do sada. Biti kriminalac.
Čovjek može pogriješiti, može počiniti zločin, ali može se pokajati i može mu biti pružena druga prilika. Bezobrazluk je ono što ne zaslužuje drugu šansu, oprost.
Samouvjereno raspaliti šamarčinu ženi čija je tjelesna težina duplo manja od njegove može samo bezobraznik i takvima je mjesto u buđavom ćošku svakog zatvora od početka doba pa do danas.
Druga strana medalje je ta da se taj bezobraznik odšetao u sumrak, kao Talični Tom, kao pobjednik....a poraženi liječi emocionalne i tjelesne rane u blatnjavoj bari, u sjeni Svodnikovog skupocjenog automobila.
Pravo i pravda etnički su otjerani, protjerani i istrebljeni s ovih prostora, izgleda za sva vremena. Neobično je u medijima čitati o OTMICI čovjeka sa čijom porodicom ne možete žaliti i suosjećati. Ne možete zato što je taoc u ovoj priči kriminalac "u bjekstvu" osuđen na desetogišnju kaznu zatvora.
Ante Jelavić, kriminalac glavom i bradom, po potrebi i Hrvat.
Bivši član predsjedništva BiH osuđen je za višemilionske pronevjere novca budžetskih korisnika i priskrbiljivanje sebi materijalne koristi. Dežurni Rvati naravno stali su na stranu ovom krimosu zato što je on po zanimanju Rvat. Prije rata prosječan hercegovački pijun postao je važna karika u bosanskih Rvata koji mu dadoše vlast, a on uze i pare. Uzeo je Boga mi puno para i za to je osuđen sa deset godina.
Umjesto u zatvoru, Ante je utočište našao u Zagrebu, glavnome gradu susjedne nam države. Tamošnji Rvati po zanimanju dali su mu slobodu i oslobodili ga obaveze prema šerijatskom sudu u Sarajevu. Nema tog šerijatskog suda koji smije kazniti Hrvata, bez obzira koliko ukrao, a na kraju krajeva- Hrvatske su pare ukradene! To je bila jasna poruka Zagreba.
Godinama je Ante koristio blagodeti dvojnog državljanstva te kao Rvat u Hrvatskoj šepurio se gdje hoće.
Navodno se sad neko sjetio da ga otme, pa ga kobejagi nesmotreno pustio da pobjegne. Mudžahedini izgleda i Rusi udružiše snage da malo otmu jadnog Antišu, pa da ga malo puste. Scenario vrijedan pristojne žute štampe, nema šta!
Ljudi, ljudi, vratija se Ante!!!
E moj prijatelju. Ne možeš u ovom vremenu i prostoru biti blagovremen, nema šanse. Mislim naravno na kolumnističko pisanje/pišanje o dnevnopolitičkim prilikama u našoj, bližoj i daljoj okolini. Probudiš se recimo u ponedeljak, sunce sija, naspavan si, lijepo doručkuješ popiješ kaficu i kreneš u nove radne pobjede, bar sa iluzijom da je svijet dobar i da na svijetu ne može postajati ultimativni bezobrazluk.
Ideš ti tako ideš, kad sretneš Nedžada Brankovića. Oličenje bezobrazluka u stanju je da dovede državu na rub propasti. Nedžina vizija spasa Federacije/Pederacije je prodaja Telekoma i preusmjerenje zarade u...........naravno plate administraciji i vladajućim strukturama( koje je jedan brojao i malaksao kod broja od 200 ministara i 16 vlada). To je strategija koju naš premijer ima za nas.
A da para slučajno ne bi nestalo Nedžo je najavio oporezivanje toplog obroka i prijevoza za radnike!!!! Mene samo dok hodam ulicom zanima koliki je porez na O, 50 KM. Nisam matematičar, pa ću morati nekoga da pitam, da bih, ako me neki radnik "Aide" , priupita mogao odgovoriti. Čuđenju njegovim idiotlucima nikad kraja... Od čuđenja umal da me auto ne udari!?
U komšiluku tačnije, Beogradskom pašaluku okupilo se oko hiljadu mladih ljudi da protestuju protiv Haaga i Tribunala, protiv EU i protiv Strazbura. Povicima "Ubij šiptara" i "Hoćemo oružje" nagovjestili su da je to ustvari javna prezentacija nove generacije četnika. Masa mladih ljudi je to i potvrdila povicima imena Draže Mihajlovića, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i naravno the one and only: Slobodana Miloševića. Ohrabrujuće poruke iz Beograda, nema šta.
Opet se vratim u svoju avliju i vidim da je redovna isplata penzija pod velikim znakom pitanja. Pohlepne penzionerske guzice mogle bi ostati bez onih dvjestotinjak maraka. Neka, tako im i treba kada su počeli i po tri obroka dnevno da jedu. To je pohlepa koju ni Biblija ne toleriše. Budite umjereni penzioneri; i u hrani i u piću i u lijekovima!
Ponovo se nešto narod digao oko ovih naših sportista. Kao sad mi od oduševljenja trebamo pasti na guzicu jer se Vukašin, Muhamed i Darko zajedno rukometaju, a Edin i Zvijezdan pune mreže po njemačkoj onim nogometno- fudbalskim loptama. Sve njih treba zabraniti jer stvaraju krivu sliku. Ima tu i medijske krivice jer godinama zanemaruju istinsku multietničnost. Koga briga za sportiste kad političari već godinama zajedničkim snagama svih konstitutivnih naroda kradu ove ostale. Ukoliko budu imali dobrog menadžera da ih preporuči Ćiri Blaževiću uskoro bi smo u državnom timu umjesto Džeke, Pjanića i Ibiševića mogli gledati Prudsku trojku.
Hodajući tako stigao sam evo i do kafane. Idem da se napijem i sve da razbijem...ipak je ovo Balkan ;)
Tužilaštvo Distrikta Brčko podiglo je 12. marta optužnicu protiv protojereja Srpske pravoslavne crkve u Brčkom Slavka Maksimovića zbog osnovane sumnje da je izvršavao bludne radnje nad dvije maloljetne djevojčice Z.Đ. i N.H., od kojih je Z.Đ. čak dva puta pokušala izvršiti samoubistvo.
Istraga o ovom slučaju trajala je više od godinu i po dana, zbog čega je prije mjesec dana advokat Duško Tomić s roditeljima jedne maloljetne djevojčice posjetio glavnog tužioca Distrikta Brčko Zekeriju Mujkanovića. Mujkanović je dugotrajnu istragu ranije obrazložio zahtjevnom i složenom, a Tomić ga je posjetio i danas, jer je isticao rok da se o ovom slučaju odredi i Osnovni sud.
Potvrđena optužnica će optuženom biti dostavljena bez odlaganja. Sud će optuženog obavijestiti da će u roku od 15 dana od dostavljanja optužnice biti pozvan da se izjasni o optužnici. Za ovo krivično djelo zaprijećena je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Tri jebene godine za nečiji uništen život. Djevojčicama će naši nekompetentni psihijatri do kraja života biti najbolji drugovi i drugarice, a pedofil protojerej će nakon tri godine vjerovatno biti ustoličen u neku novu vjersku funkciju i biće ugledan građanin visokog reda, jer je on ipak Božiji čovjek.
Da li to označi da nam naše pravosuđe sa invaliditetom daje šifriranu poruku da pravdu uzmemo u svoje ruke. Da nakon tri godine pronađemo pedofila i čunu mu otfikarimo na prvom panju.
Zapad galopirajući stiže, ali Divlji.
Kupi oružje dragi čitaoče; policija i sud ne mogu te zaštititi
U organizaciji taekwondo saveza Bosne i Hercegovine ovog vikenda je u Posušju održano državno prvensto za kadete i juniore. Domaćin takmičenja, taekwondo klub iz Posušja, napravio je skandal svojstven samo našoj državi.
Naime, nakon predstavljanja ekipa organizatori su obavijestili takmičare da će se prvo pustiti himna hrvatskog naroda, odnosno susjedne države, a onda bosanskohercegovačka himna (?!).
Kada je završena himna susjedne države i kada su se svi takmičari spremili da saslušaju himnu svoje države, organizatori obavještavaju da zbog tehničkih razloga nisu u stanju pustiti himnu Bosne i Hercegovine.
Izrevoltirani ovakvim ponašanjem organizatora, takmičari taekwondo kluba Bugojno napuštaju ceremoniju otvaranja ispraćeni aplauzom gotovo svih prisutnih.
Ako himnu Hrvatske zovu himnom Hrvatskog naroda, a radi se o prvenstvu BiH postavlja se logično pitanje; zašto smo mjenjali himnu kada genocidne paradržavice ne priznaju nikakvu himnu koja ima veze sa prostorom u kojem su im se djedovi rodili i u kojima oni žive. Zašto smo pravili kompromise sa nekim ko nema ulog u tom istom kompromisu.
Draže im je govno iz Beograda i Zagreba nego bosanska pita....nažalost
Najgore je biti licemjer. Tražiti od nekoga da se ponaša u skladu sa nekim principima, a sam ne vjerovati u njih i kršeći ih najgora je stvar. Upravo takva glupost dešava se u srcu Evrope, Briselu. Naša reprezentacija igra meč protiv Belgije u Genku. Plaše se Belgijanci nas zbog onih 15 000 duša na stadionu kralja Boduina I u Briselu prije par godina. Plaše se invazije fanatika čija zemlja još uvijek, za divno čudo, ima podebele šanse za plasman na Euro. Upravo iz tog straha uveli su prilično diskriminirajuće mjere. Kao prvo nisu ispoštovali propisani procenat broja karat za gostujuće navijače i na taj način mnogim našim ljudima uskratili pravo da bodre svoju zemlju. Kao drugo, napravili su i pravni i nogometni presedan u historiji sporta; naime onaj ko kupi ulaznicu za dijelove stadiona koji su predviđeni za domaće navijače moraće potpisati ugovor kojim se obavezuje da će navijati za Belgiju!!!!???? Jadan i bijedan pokušaj da obezbjede sebi kakvu takvu podršku u svojoj zemlji. Pored toga što je to jadno i bijedno, to je i ne demokratski, al do daske! Ali ja sam samo jedan balkanski varvar koji nema pravo da sudi civilizacijske postupke visoke Evrope. Zanima me samo šta bi rekli u civilizovanoj Evropi da se recimo u utakmici između ovih ex-yu država napravi slična stvar...Da stvar bude gora, svi oni koji žele da na taj način kupe ulaznicu moraju ići u Brisel na potpis ugovora pa tek onda na utakmicu...izgleda da i Evropa želi da nam pošalje poruku tipa: "Kome ba mi da se prilagođavamo!"
Ako ja nešto radim što tebe vrijeđa, ponižava i ranjava to je u redu. U redu je i tačka! Ako to isto ti meni radiš bićeš osuđen i kamenovan. Kada Boris Tadić osuđuje "hajku" i "hujdurmu" na Drvosječu onda je to znak da je Srbija protiv paralelizma u BH institucijama, da je za neupitnu RS. Kada Stjepan Mesić kaže da niko ne može dijeliti BiH i da je ona cjelovita, nezavisna država onda je on rušitelj mira na Balkanu, jer garant mira na Balkanu je Drvosječino pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje.
Šta bi se u školstvu desilo kada bi loši učenici napravili vijeće i putem tog vijeća legalno se zalagali da se ocjene vladanja i znanja ukinu jer ih kompromituju i smetaju im u razvoju. Zamisli da kažu: "Škola koči moje pravo da napustim čas kad god ja to hoću!" Ukoliko se oni organizuju na jedan dozvoljen način zaista imaju pravo da to traže, a na ustanovi je da im objasne da se to protivi svim normama i potrebama škole i obrazovanja uopšte. Eh sad ko će ljudima objasniti da:
- Da biti Bosanac i Hercegovac u Bosni i Hercegovini nije apsurd
- Da zemlju u kojoj žive i rade bez obzira da li je vole moraju poštovati i ne smiju je rušiti
- Da poslaničke/ministarske/vjećničke/odborničke plate nisu najvažnija stvar u državi
- Da djecu ne treba segarirati i dijeliti
- Da svako ima pravo na život i na rad
- Da korupcija nije pravi put da uradiš EKG glave ili da položiš ispit na fakultetu
- Da je hodža/pop/ pedofil na kraju ipak samo pedofil
- Da idoli mladima ne trebaju biti kriminalci
- Da ne treba ubiti pedera ili lezbejku na ulici
- Da turbo folk nije način života
Kada pojedinačno pitate svakoga građanina za bilo koju od ovih crtica svi će se složiti s tim, ali kada kolektivna histerija pokupi mozak ljudi postaju zvijeri. Kako bi inače opravdali "vjernike" iz Glupe Bukovice ili Banja luku koja je dovukla šleper kamenja da se gađaju muslimani koji su došli nanovo izgraditi džamiju koju su im srušili i tako dalje...primjera je mnogo. Primjera je mnogo, a rješenja je malo. Protesti otpadaju jer ljudi neće da izlaze na ulicu. Linč vlasti otpada jer u RS svi su na strani Drvosječe, a Federacija je ionako podjeljena sitnim šavovima. Rješenje bi trebalo biti da čovjek jako jako zažmiri i ništa ne vidi ili da se odseli i ubije u svome DNK gen zvani Balkan.
Umjesto bilo kakvog teksta i komentara koje drvosječa iz Laktaša više ni ne zaslužuje ovu bilješku posvetićemo nečemu drugom, puno ljepšem od podbuhlog četnika. Pjesma ide specijalno za MIću uz poruku: Zipa SIPA :)))
Bosna
Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti
U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo
Bosna zimi po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi
Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi
a lokomotiva krisne
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmjeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta
Nedžad Ibrišimović
Današnja dnevnopolitička klima neodoljivo podsjeća na vrijeme pred agresiju. Imate jakog nacionalističkog pročetnički orjentisanog srpskog političara, imate zbunjeni hrvatsko- bošnjački savez, imate socijalne nemire i na kraju imate inertnu Evropu. Kurvu Evropu koja se izgleda ponovo sprema da glumi Engleza pred jasnim i bistrim rušilačkim namjerama iz Banja Luke.
Kada Bosna već gori, a pola stanovništva ne zna ni šta ga je snašlo, Lord Owen dolazi u Sarajevo. Umjesto da zbunjenom narodu koji se boji rata da neku utjehu, neki tračak svjetlosti on im poručuje da:" Ne sanjajte, ne sanjajte snove, ne živite u snu da će zapad doći i riješavati vaše probleme." Skoro citirajući podbuhlog Britanca zamjenik Javiera Solane Robert Kuper danas poručuje kako ga nije briga kako će BiH biti uređena, samo neka je funkcionalna. Pa gospodine Kuperu širok ste nam pojam dali. BiH, etnički očišćena može takođe funkionisati. Može biti i kraljevina. Naravno Milorad I Dodik biće prvi ustoličen, nećemo se mjenjati svakih šest mjeseci, jer nesrba neće biti. Slavuj će biti kraljev glasnik, Špirić zapisničar, a opozicioni političari i nevladin sektor (podobni srbi) biće dvorske lude na dvoru Milorada I od Laktaša. Sve će teći fino i mirno, a Kuper će dobiti ono jedino što ga interesuje : "Nekoga s kim može razgovarati". Kada ga Milorad I primi u audijenciju nadam se da će mu reći da su ovdje nekad bili i drugačiji ljudi od njega, ali da su u korist normalnog evropskog dijaloga protjerani i ugašeni. Tada će pojesti po jedan burek, potpisati članstvo u EU i živjeće dugo, sretno i berićetno. Čiča miča gotova je priča, daj mi groš pričaću ti još...
Čini se da je vrag odnio šalu. Drvosječa iz Laktaša malo pomalo rovio je sebi teren, pravio je stazicu za današnji dan. Dan Zaljubljenih nema nikakve veze s tim. Danas je dan kada je Dodik javno rekao ono što se reći nije smjelo; "Republika Srpska je federalna država unutar BiH i kao takva ima sve ovlasti države." Danas je dan kad više nema popuštanja, pregovora, kompromisa. Danas je dan kada počinje politička odbrana Bosne i Hercegovine. Sve mu je dopušteno, a on je ipak otišao korak dalje. Raspalio je staru vatru, stavio je bubu u uho svim usnulim četnicima, dao im je nadu da sutra RS može biti samostalna Srpska država. Između ostalog kaže Drvosječa: "mi imamo jasan prijedlog - BiH kao savez država s tim da federalne države imaju na primjer pravo da uspostavljaju diplomatske odnose" - "RS ima svoju Skupštinu, Vladu, predsjednika, donosi zakone, suvereno odlučuje o mnogim pitanjima i iole obrazovan čovjek može vidjeti i konstatovati da je RS federalna država u okviru BiH". U šali je magarac crko, a ovaj naš magarac crko je davno i počeo je da truhne i smrdi. Ukoliko se pređe preko ovoga pokrenuće se lavina takve snage da je niko neće ni htjeti ni moći zaustaviti. Lavina koja će donijeti novu državu na Balkanu. Državu izniklu iz pepela nesrpskih kuća i zaljevenu nesrpskom krvlju. Stanite vi obrazovani, mladi ljudi u prve linije fronta, olovkom i vlastitom pameću odbranite Bosnu i Hercegovinu, prolijte litre tinte i ne dopustite da u miru izgubimo ono za šta su naši očevi ginuli u ratu!
Ukoliko pogledamo spisak ovosedmičnih utakmica državnih selekcija diljem planete možemo vrlo lako vidjeti da jedan par baš nešto i ne štima. Ne štima par: Bosna i Hercegovina: HNK Rijeka! Savez se potrudio da nam to obezbjedi, HVALA MU. Dakle razlozi za nerviranje su:
1. Igranje protiv fudbalskog kluba, a ne reprezentacije.
2. Riječki teren i klima su užasno loši i neuslovni. Rijeka se pripremala van grada. Kiša pred utakmicu pada od okupljanja do utakmice i na utakmici! Teren izgleda kao olimpijski bazen
3. Igrači su zbog loših vremenskih prilika trenirali u holu hotela!!!!!!
4. Prijenosa utakmice nije bilo!
5. Za vrijeme utakmice, iako je test utakmica i iako obećao Ćiro vrši samo dvije izmjene. Zrnanović i Šaraba došli su čak iz Bjelorusije da se blamiraju po holu hotela bez minute u tekmi u kojoj su trebali biti testirani.
6. Poraz od tri dva uz tri jedanaesterca na utakmici
7. Vrijeđanje naših igrača od strane domaćih navijača.
8. Posljednji i najvažniji razlog je taj što je kladioničarskim žargonom rečeno bilo iz 2 u 1!!!!
ZA ONE NEUPUĆENE, OVO JE NAJJAČI MOGUĆI TIP KOJI DONOSI NAJVIŠE NOVCA JER JE JAKO RIJEDAK, ŠTO NAS DOVODI DO ZAKLJUČKA DA SU ĆIRO, ILJ, SULJO I MUNIB ITEKAKO PROFITIRALI IZ OVE UTAKMICE, KAO I ĆIRIN PRIJATELJ, HRVATSKI SUDIJA BEBEK! BOSNU KO JEBE, BITAN JE KEŠ!!!!
O moj Bože, prosto je nevjerovatno pratiti korak sa svim aktuelnim događajima u ovoj našoj čudesnoj šumi zvanoj Bosna i Hercegovina. Događaju se smjenjuju kao na filmskoj ili bolje rečeno industrijskoj traci. Nelogičnosti, lopovluk, bezobrazluk i kriminal dio su naše svakodnevnice i poprilično su srasli s nama. Srasli su sigurno jer kako bi inače toliko stvari prolazilo pored inertnog građanina ove zemlje. Kako građanin šuti na lopove iz GIPS-a koji su pokrali, maltretirali i otpuštali svoje radnike, pa im sad ne daju ni da uživaju u sudskoj presudi u svoju korist, nego im poturaju izmanipulisane jadne kolege da ih hvataju za vrat, u firmi i u medijima. Kako građanin šuti jer vrhunski rukometaš koji ima ogromnu želju da igra za naš tim ne može igrati zbog toga što Vijeće ministara ni godinu dana od njegovog zahtjeva ne obrađuje njegov slučaj. Kako građanin šuti na konstantne napade Laktaškog drvosječe koji od sumraka pa do zore grabi i rukama i nogama da uništi ovu zemlju. Kako građanin šuti na činjenicu da reis Cerić gradi vilu po uzoru na Bijelu kuću, sitnica za nas, zar ne!? Kako građanin šuti na činjenicu da fudbalska reprezentacija prijateljsku utakmicu igra za prosječnim klubom iz Hrvatske lige. Kako građanine šutiš na činjenicu da hodža siluje djecu i ne može mu niko ništa. Kako šutiš na to da se svaki dan novinari napadaju? Kriminalcima, hodžama, popovima, zločincima, ratohuškačima, lijenčinama, parazitima dopuštaš da radi sa tebe šta hoće, što bolan šutiš!?
Šta je zajedničko Kačavendi, ubici u belgijskom vrtiću, Hitleru, Džeku Trbosjeku, Sadamu Huseinu?Zajedničko im je to što su svi poremećeni manijaci!
Plemenski vrač koji je visoku poziciju u Srpskoj Pravoslavnoj crkvi i duhovnom svijetu bosanskih Srba Tuzlansko - Zvorničke regije koristio i koristi za zločine, pljačke, manipulacije sirotog puka. Kačavenda je prije rata boravio u svojoj rezdenciji u Tuzli da bi s prvim danima agresije na BiH uhvatio maglu prema Bijeljini. Srba što je ostalo pazilo je i čuvalo lijepu tuzlansku crkvu kojoj su najveća prijetnja bile granate koje je na srpskim položajima krstio upravo njihov dojučerašnji duhovni vođa. Laži, prevare, zločini, obmane i propaganda osnovna su oružja čupavog vrača. Laži o masovnim ubijanjima Srba u Tuzli, bogaćenje imovinom protjeranih Bošnjaka i Hrvata te skanadalozno učestvovanje u silovanjima, koje ovih dana žrtve iznose pred razno raznim sudovima atributi su kojima se Kačavenda u četničkim kružocima s ponosom može pohvaliti. Nakon rata na opšte negodovanje tuzlanskih Srba dolazi da služi misu. Gradska vlast u duhu pomirenja i tolerancije nikada nije zabranila ovom monstrumu dolazak u naš grad iako je na njegovim misama crkva skoro prazna. Zaboravio je vrač da je Tuzla jednonacionalan grad, grad u kojem žive samo Tuzlaci!
Još ćemo izgleda počekati prije nego poderemo grla pjevajući himnu svoje zemlje. Odluku su prolongirali za 15 dana, kada će se ponovo izjašnjavati između dva preostala prijedloga. Naime, članovi Komisije nisu se mogli dogovoriti oko izbora teksta himne BiH, iako su oba, kako smatraju, politički prihvatljiva za sve narode u našoj državi. Kako su naveli iz Komisije za 15 dana trebali bi usvojiti konačan prijedlog, koji će potom proslijedili Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Lavirint iz kojeg malena ptičica Slavuj teško da može naći izlaz.
Ako je sve uredu sto se tice uvredljivosti za etničke grupe o čemu onda Slavuj raspravlja!? O umjetničkim normativima?! Zamislite raspravu između Slavuja i nekog akademika recimo. Jadna li je zemlja kojoj Slavuj i ostali tići kroje sudbinu. Nadamo se da nam nikada neće pokazati prijedloge koje su odbili, neka nas bar tako poštede frustracija i nerviranja. Apurdno je u startu bilo sve, od nove himne i zabrane stare preko lakrdije bez teksta. Vestendorp je nametnuo ovaj intermeco i umjesto da je poštuju (jer je na njihov zahtjev promjenjena, kao i zastava) Srbi i Hrvati je odbacuju i kao svoju prihvataju "Lijepu našu" i "Bože pravde". Mi (Bosanci i Hercegovci) smo se odrekli zastave sa motivom srednjovjekovnog grba Bosanskog kraljevstva radi kompromisa sa drugima, a oni opet po starom. Ako je himna "Zemljo tisućljetna" ikoga vrijeđala, vrijeđala je neprijatelje BiH. Al sad je gotovo, lavina je pokrenuta. Historija će pokazati da li smo krivi mi, što smo ih pustili....
Dvjestotinjak sudenata je šaka jada i sramota za sve mlade ljude ovoga grada. Sramota je za sve socijalne ugrožene kategorije, sramota je za obične građane. Sramota za studente! Tuzlanska posla, nema šta! Dok se njihove kolege bore protiv činjenice da im neko neosnovano i nelegalno uzima hiljade maraka ostali studenti, koje vjerovatno taj problem nije baš puno pogodio, sa strane i s visine gledaju svoje kolege. Možda bi se i priključili, al neće da se „provaljuju“. Velika Tuzlanska frustracija: provaliti se gradu, provaliti se u čaršiji...
Ponosna kolona krenula je od Univerziteta prema zgradi vlade, kad tamo novi šok. Pored studenata ispred zgrade, kao da je to neka normalna svakodnevna pojava, stoje radnici Aide. Majke i očevi, supruge i muževi, braća i sestre, prijatelji i prijateljice nekoga od nas danima se smrzavaju ispred zgrade vlade tražeći svoja prava, a Tuzlaci prolaze i žure na jutarnje kafice u gradu kao da se to nikoga od njih ne tiče. Sramota! Ako nečije pravo na život, pravo na rad, pravo na učenje nije prioritet, šta je onda?!
Ministrica umjesto da se prioritetno bavi ovim gorućim pitanjima u „audijenciju“ prima čuvenog „umjetnika“ Nazifa Gljivu koji organizuje opet čuvenu manifestaciju „BH Muzički Oskar“??!!
Mislim da je ovo pokazatelj da su društvene i moralne vrijednosti potpuno poremećene i da je svaki komentar suvišan. Mogu samo čestitati studentima i građanima koji su se okupili i svaka čast oraganizatorima koji su se svojski potrudili i učinili da se danas bar malo osjećam kao čovjek, čovjek koji ne da da mu do kraja saviju kičmu.
Ako ste se na trenutak zabrinuli oko malverzacija vezanih za imenovanje nadzornog odbora u BH Telecomu, vjerujte da za to nemate ni najmanji razlog. Supermen koji brani naše interese zove se Rizah Softić aka Predsjednik udruženja dioničara, akcionara i udjeličara BiH. Ništa ne može promaći njegovoj čvrstoj ruci pravde koju je upoznao iz prvog safa, u tuzlanskom sudu. Tamo je Rizah osuđen jer je pokrao sirotinju, zloupotrijebio položaj, a ustvari je pokupio avanse i poslao kćerke u London na studije. Sitnica nema šta, al ovi naši u tužilaštvu zapeli i gotovo. Da su samo znali da je Rizah bosanski Supermen i zaštitnik vjerovatno bi drugačije postupili, ali dobro se završilo.
Nakon kraćeg izbivanja sa scene, SuperRiki se vratio i prosvjetljen krenuo u obračun sa mafijom: "Pravobranilaštvo je po Ustavu i zakonu obavezno da štiti državnu imovinu. U `BH Telecomu` je 90 posto državne imovine i mi tražimo da pravobranioci uđu u to preduzeće, jer tamo više nema vlasti", kaže Softić. Humano nema šta.„Ja sam Komisiji predao cijeli elaborat oko svih dešavanja za izbor novog Nadzornog odbora BH Telecoma i vjerujem da postoji dobra osnova da Komisija reagira i vrati stvari u zakonske okvire“. Vedad Ibišević se povrijedio, al ne boj se Bosno i budi sretna što imaš Rizaha Softića
Tokom bombaških napada na Pojas Gaze izraelska je teška artiljerija naciljala trening-centar u kojem treniraju palestinske fudbalske nacionalne vrste...
Palestinski Coverciano bomba je pogodila u subotu, a vijest ne bi niti ugledala svjetlo dana na Zapadu da fotografije i tekst u Gazzettu dello Sport elektronskom poštom nije poslao mladi Izraelac pod pseudonimom Jimmy, aktivist jednog civilnog udruženja koja se protivi uništavanju palestinskih civilnih ciljeva.
Ovo nije prvi put da je mjesto priprema svih muških i ženskih palestinskih reprezentacija bombardirano. Izraelci su ga pogodili i prvog aprila 2006. godine. Projektil je tom prilikom pogodio samo središte igrališta napravivši na centru ogroman krater. Tada je hitno reagovala Svjetska nogometna federacija (FIFA), čiji je predsjednik Sepp Blatter naložio hitnu sanaciju štete na trošak FIFA-e.
- Naš je zadatak dati djeci nadu i pružiti im priliku da školu života nauče igrajući nogomet - kazao je tom prilikom Blatter.
Ovaj je put šteta znatno veća. Projektil je pogodio tribinu i gotovo je u potpunosti srušio.
FIFA je Palestincima nedavno pomogla dograditi nacionalni stadion Al Husseini Al Ram u Ramallahu, na Zapadnoj Obali. Na tom je stadionu seniorska muška reprezentacija protiv Jordana 26. oktobra prošle godine odigrala prvu prijateljsku utakmicu na vlastitom teritoriju u historiji. Završilo je 1-1. Miroljubivo ;)
Danas je dan Republike Srpske. 49% teritorija Bosne i Hercegovine danas je u slavljeničkom raspoloženju. Dodik i ostala mu raja diče se vas dan kako je Srpska danas stabilna, ekonomski i politički. Jedino su im Bošnjaci sjebali slavlje svojim nedolaskom na centralni dernek i još jednom pokazali kako su tamni vilajet Republike Srpske. Bošnjaci i Hrvati su tamo ćelije karcinoma koje su se nekako othrvale genocidnoj hemoterapiji i predstavljaju lošu krvnu sliku manjeg entiteta, sram ih bilo!
Crkveni i politički lideri RS-a cijeli dan kao papagaji trube da je Srpska ustvari Švicarska, kako sve cvijeta i rado bi rekli sve behara, ali je to ipak nekako balijsko, pa će samo reći da u Srpskoj sve cvjeta.
Ponovo su ukazivali na star boljku: međunarodnu zajednicu. Ona im je najviše kriva jer im očigledno ne dopušta zulum do kraja. Lajčak je nekako tih, ali zato onaj Gregorijan ubi...jebem li mu dete!
Ne bi me iznenadilo da su danas djeca iz cijele Srpske sa malim šajkačicama stala pred Miću i zapjevala: Druže Mićo mi ti se kunemo....desiće se možda i to, jer do sada, drvosječa iz Laktaša sve svoje frustracije uspješno je sprovodio u djelo.
Najskuplji ruski porno film ikada snima se ovih dana širom Evrope. (čitaj; jebačina)
Naime, ruski "Gazprom" najveći svjetski izvoznik plina zatvorio je evropsku česmu. Ogromna panika nastala nestašicom plina rezultirala je krizom za koju niko živ jednostavno, nema rješenje! Evropska zavisnost od ruskoga plina najjasnije se vidi ovih dana. Nažalost i u našoj zemlji opet će najveću cijenu platiti siromašni građani ove ionako napaćene zemlje. U Sarajevskim supermarketima kvarcne grijalice pukle su k`o halva. Podsjetimo: takve grijalice otprilike koštaju između 70 i 100 KM, troše otprilike isto toliko struje, ako udvostručimo ovu cifru (dnevni boravak i spavaća soba) ispade da će se nečija penzija ove zime trošiti samo na zagrijavanje životnog prostora. Program vlade za rješavanje krize je da u rezervama imaju alternativno gorivo za četiri do pet dana. Konačno nešto lijepo iz vlade; to znači da će građani uštediti za te dane nekih 15 KM! I ko kaže da vlast ne misli na nas. Živjela Vlada, živjela sloboda, živjela Rusij.....ups, pardon, ne Rusija.
Večeras je proglašen pobjednik prve "Operacije trijumf", bez imalo čuda naš Adnan Babajić. Koliko god bio osporavan kao provincijalac(seljačić iz Živinica op.a) Ado je pokazao da upornost, jednostavnost i nadasve iskrenost mogu biti ključ do srca milionskog gledateljstva.
Skakao je Adnan od sreće kada je voditeljica pročitala njega kao pobjednika, a skakali smo i mi. Što da ne? Od svih realiti gluposti koje nam serviraju, ovaj šou je sigurno najbolji. Najbolji je zato što se učesnici po čitav dan ne smaraju i smišljaju gluposti, nego uče se školskim tehnikama pjevanja, plesa, ponašanja i svega ostalog što bi jedna mlada zvijezda trebala da zna i da nauči. Milioni litara Adnanovog znoja ušteđeni su "Operacijom trijumf", litri koji su negdje u nekoj kafani između Bokavića i Poljica mogli biti proliveni za ceh od 50 maraka. Ovako Adnan potpisuje ugovor sa Universal music produkcijskom kućom, dobija ogroman medijski prostor širom Balkana, Veliko čudo za malog čovjeka ne možemo i ne smijemo ravnodušno posmatrati. Ovakvu vrstu TV zabave možemo osporavati, možemo mrziti, možemo prezirati, ali bi bili licemjerni kada bi rekli da nam nije drago zbog Adnana, zbog Bosne i Hercegovine. Milion ljudi mu je dalo glas...on je apsolutni pobjednik opštih izbora na Balkanu!
Na kraju svake godine sumira se prethodna, okrecemo se iza sebe i gledamo minuli rad, skoro kao u toaletu. Bogme se u ovoj ima šta i sumirati. uglavnom vrlo malo lijepih naspram mnogo ružnih i groznih stvari:
- S pocetka godine Branislav Dukic nam je u krilo donio Dodikovu namjeru da na bivšim položajima za rušenje Sarajeva podigne krst kao spomenik srpskim žrtvama rata. Mnogo prašine diglo se oko krsta i evo do 30. decembra kada pišem ove redove, krsta iznad Sarajeva nema.
- Malo radosti donio nam je ekscentricni Goraždanin Elvir Lakovic alias Laka koji je sjajnim nastupom na Eurosongu u Beogradu pomeo region i bio apsolutno najveca zvijezda nakon kojeg je stekao megapopularnost i MTV Adria Act nagradu. Šta sve znaci jedan "pokušaj", sramota je ne pokušati!
- Dogadaj broj jedan krenuo je negdje u aprilu: unutarstranacki izbori demokratske stranke SAD-a donijeli su borbu Afroamera i žene! Obama- Clinton za historiju! Elem Obama pobijedi i `vako i `nako i postade prvi Afroamericki predsjednik Sjedninjenih Americkih Država! Trijumf demokratije i pljuska svim clanovima i simpatizerima Ku Kluks Klana, crknite od muke! :)
- Parlamenemtarnemene skupštine i predstavpicki domovi naroda i pederalni parlamenti i minimistarska vijeca u protekloj su godini radili sve osim svoj posao. Kljucna pitanja koja se ticu gradana, evropskog puta, prosperiteta i privrede bila su na margini interesovanja predstavnika vlasti. Najveca tema bila je naravno njihova plata, odnosno kako da bude još veca. Borci i penzioneri su socijalna kategorija dok se predstavnici vlasti caste sa platama mnogostruko vecim od primanja ove boracko-penzionerske bagre!
- Potpis sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju docekali smo kao posljednji u regionu. Ništa cudno, navikli smo da budemo posljednji, osim u sjedecoj odbojci! Bravo momci, vi ste i sa poteškocama bolji od ovih "citavih" politicara!
- Najbolji vic u 2008 je kreiranje nove "proevropske" stranke A-SDA by: Hasan Cengic. Covjek koji je na crnoj listi Interpola osniva stranku koja ce povesti ovu našu zemlju u Evropu. Malo sutra!
- Lopovluk su kao lajtmotiv koristili i celnici Nogometnog saveza BiH. Milionske pronevjere koje se ovih dana dokazuju na sudu dio su zla koje su ovi ludaci posijali. Otkaz legendi Kodri zbog PROFESIONALZIMA u 2008 proizveo je niz demonstracija protiv celnika saveza. Došao je Ciro i donekle pokupio konce, ali cini mi se da je pitanje vremena kada ce Cirin licni interes nadjacati navijacku euforiju koju je prilicno lako raspaliti. Narod smo kojemu je za srecu zaista malo potrebno.
- Djed mraz je postao persona non grata, bar u ovim fundamentalistickim kružicima. Glupav i traljav pokušaj uvodenja nekakvog Djeda Hidžre kao muslimanske varijante sv. Nikole propao je iza prvog ćoška. Glupo, glupo, glupo...
- Šestostruko ubistvo od ruke Tomislava Petrovica uzdrmao je moj bivši komšiluk. Lipnica je bila krvava tog jutra kad se prolupali brko odlucio igrati kauboja. Nažalost šest osoba smrtno je stradalo, nepovratno.
- Stojan Župljanin uhapšen. Konacno zvijer u kavezu.
- Moj grad dobio je i drugo oko i nos, Panonsko jezero broj dva i slane slapove. Nekadašnje smetljište i gradsko ruglo postalo je turisticka destinacija. Bosno moja jabuko, šeher Tuzla te krasi...
- Dogadaj broj jedan na Balkanu sigurno je bilo hapšenje kreatora zla u BiH, Radovana Karadžica. Krio se kao Dragan Dabic i sve vrijeme imao je podršku službenog i neslužbenog Beograda. Tužno i žalosno je to što mu vrhuška Republike Srpske nudi svu mogucu pomoc, a žene žrtve rata genocidna policija šuta od vrata do vrata
- Ono u šta mnogi nisu vjerovali desilo se u ovoj godini. Kosovo je dobilo nezavisnost. Jednostrano doduše, ali priznato od UN i vodećih svjetskih sila. Srbija se tješi činjenicom da Indija i Rusija nisu podržale to ludilo. Vučica Jeremić Pozderac neumorno lobira nebi li se neko predomislio, al ništa. Kosovo je nezavisno i to je fakat.
- Zaprepaštenje svijetske javnosti izazvao je austrijski monstrum Jozef Fricl koji je svoju kćerku godinama držao zatvorenu u podrumu i napravio joj kamaru djece koja su vanjski svijet godinama samo mogla pretpostaviti. Zvijer je uhapšena, ali su njene žrtve nažalost trajno oštećene.
- Hrvatski tv kanal za navodnjavanje ustaškom propagandom dobio je podršku u federalnom parlamentu. Ne zna se kada će početi sa radom ova neodrživa igračka HDZ-ovog kadra, da nije smješno-bilo bi žalosno.
- Lokalni izbori u 2008 donijeli su trijumf SNSD-u i SDA-u koji su u svojim područijma pomeli konkurenciju. Moja Tuzla kao i uvijek vjerna socijal-demokratiji, bolje i izhlapljeli SDP kadar nego nacionalističke seljačine. Jasmin Imamović opet načelnik. Vjerovatno najbolje rješenje za moj grad.
- Queer festival koji je zamišljen kao niz rasprava, projekcija i okruglih stolova probudio je u dubinama tame Islamske radikale koji su "u duhu izvornog Islama" fizičkom silom htjeli da se obračunavaju sa pederima i lezbijkama.
- Kraj godine začinio nam je Izrael novim napadom na Palestinu. Kao i za vrijeme intifade, svijet sve mirno gleda...Poneki Sizif pokušava ukazati na veliku nepravdu prema Palestincima, ali uzalud...ovi drugi su glasniji!
To bi čini mi se bilo to. Burna godina kao što rekoh na početku. Kažu da će naredna biti još gora, stoga vam u duhu tih pesimističkih najava želim da: Sretno preživite novu 2009 godinu.
Danas je Željko Komšić odbio sastanak sa Vukom Jeremićem minstrom vanjskih poslova Srbije. Komšić ga je odbio zbog Ilije Jurišića. Ilija je čovjek kojeg je Srbija zgrabila i uhapsila na temelju optužnice za navodni zločin na tuzlanskoj kapiji i tim potezom pokazala sta misli o nasem tuzilastvu i nasem sudu i nasoj drzavi uopste. Ilija je gradjanin BiH i kao takvom mu se moglo samo suditi ovdje. Srbija odbija svaki vid kompromisa po pitanju tog slučaja. Komšić je zauzeo prvu liniju fronta i kao u ratu brani BiH. Pravi vođa Bosanaca i Hercegovaca!
Lijepe vijesti dočekale su vjernike povratnike u Fazlagića kuli kod Gacka kada su krenuli na Bajram namaz jutros. Dočekali su ih goli zidovi njihove džamije. Neka naduvana četnička kamikaza skupila je dovoljno hrabrosti u svoja kukavička muda i zapalila džamiju.
Mjesto gdje se već godinama zastrašuju povratnici svi su ignorisali, odmahujući glavom, nisu ni pomislili da će se jednog Bajrama zapaliti džamija.
To što ne mislimo i to što ne prihvatamo stvarnost dalo nam je tolike žrtve u ratu, dalo nam raseljene ljude, dalo nam je status kmeta! Uljuljkani u svojim foteljama, toplim kancelarijama sa podnim grijanjem političari koji brane interes svih građana Bosne i Hercegovine propuštaju stvarnost i propuštaju alarme koji gore li gore, alarme koji upozoravaju da je četnička ideologija ponovo na akademiji nauka, da je Karadžić ponovo u modi i da nije sramota biti fan ovog superstara i njegove zadudžbine. Sve je dozvoljeno i sve se toleriše.
Jedino što se ne može više tolerisati i što nam je svima dozlogrdilo su sramotno niske plate parlamentaraca. To je stvar koju će nadam se brzo riješiti i da će imati bar veću platu od čistačice u BH Telecomu koja svaki dan očisti hiljadu kvadrata. Fino će se svačiji posao staviti na vagu, pa je lako odlučiti ko više radi.
Mi ne moramo ni čekati rezultat jer znamo da jadni političari rade toliko posla za sve nas, a ta prokleta čistačica uređuje prostorije samo jednoj firmi.
Ako je ona tolika faca neka dođe u Fazlagića kulu i neka počisti ono zgarište, ko zna možda kupe Slovenci taj plac i naprave Mercator. Eh to je politika, burazeru!
Ovu vijest dragi čitaoče molim da zaboraviš. Isto onako kao što si zaboravio ispaljivanje zolje na džamiju u Hercegovini i isto tako kao što si zaboravio ubistvo djevojčice na prozoru njene povratničke kuće i milion drugih primjera.
Uhvati se u kolo i igraj. Igraj dokle ime muzike, jer kad svirka prestane tad genocid nastane!
Narod koji zaboravlja ne zaslužuje bolje...
Razni stručnjaci vrše analize o ekonomskoj krizi i kako će se ona odraziti na našu državu. Kada to čita i gleda prosječan građanin ove zemlje ništa mu neće predstavljati.
Neće iz hiljadu razloga, a dva su najvažnija:
- Kažu da će ljudi ostajati bez posla i da će porez na dohodak biti novi udar za građane
Prvo, većina ljudi u ovoj zemlji ne radi, tako da to nije ništa novo! Drugo, koji jebeni dohodak, ljudi nemaju šta da jedu, a kamoli da imaju dohodke....Itd, elem što se tiče ekonomske krize, mi smo s tim dobro naučili živjeti i pošto samo šutimo i trpimo možemo zaključiti da nam je lijepo. Lijepa naša ekonomska kriza!
Sretan dan državnosti svim građanima Bosne i Hercegovine, a posebno g. Miloradu Dodiku.
G. Dodik, Vi ste dokaz da je BiH čvrsta i pred velikim i malim rušiteljima. Hvala.
Ukoliko Vam ne daj Bože treba neki zakon da ostvarite neko svoje pravo postoji mogućnost da naiđete na zid koji je nemoguće preskočiti, a kamoli srušiti.
Zakone donose polupismeni ljudi kojima je politika zanat i bankomat. Nećemo reći ništa novo, ali glupost stvarno nema granice. Primitivni političari daju sebi za pravo raspravljati o nečemu o čemu nemaju blage veze i većinu zakona donose uslijed pritiska međunarodne zajednice ili ponekad, vrlo rijetko, javnosti.
Bili smo, sad smo i uvijek ćemo isključivi krivci biti mi. Građanska pasivnost i zaboravnost donosi nam najviše nevolje iako su zakoni koji štite političare ujedno i najbolje smišljeni, tako da zid o kojem smo pričali, u njihovom slučaju postaje funkcionalan.
Jedna rečenica na ovom blogu se ljudima posebno svidjela tako da ću je reći ponovo: "Nije mitraljez skup pošto god da je. Pobiješ govna i gotova stvar!"
Čini mi se da jedino kod nas djeca od najranijieg djetinstva nauče riječ štrajk. Jadna djeca ni ne znaju šta je to, samo znaju da se tada ne ide u obdanište jer je štrajk!
ŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajk
ŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajk
ŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajk
ŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajk
ŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajkŠtrajk
Da li ima smisla da vaspitačice u obdaništu štrajkuju tako što ne puste djecu unutra. Zar mališani treba odmah da prime dozu realnosti i da ih nerovzni roditelji vucaraju po rođacima koje su zadnji put vidjeli za pretprošli Bajram.
Borba za vlastita prava svakako, ali djecu treba zaštiti. Premali su da slušaju riječi kao štrajk, kolektivni ugovor, uplata doprinosa. Zaštitimo bar djecu!
SAD su danas položile ispit iz demokratije. Afroamerikanac je predsjednik najveće svjetske sile. Ponosan sam što što sam Obamin savremenik i što ću, nadam se, doživjeti bolje dane i za svoju zemlju. Demokratija je pobijedila!
Banjalučki inovator Zoran Dujaković dobio je dva velika priznanja na 60. izložbi inovacija IENA koja je održana u Nirnbergu: Grand prix AEI i zlatnu medalju koju mu je dodijelio međunarodni žiri.
Dujaković je predstavio "zavoj-imobilizator" koji se, kao da je obični medicinski zavoj, lako i brzo postavlja na oboljeli dio tijela, a za 10-ak minuta se učvrsti kao da je od gipsa (od kojeg je pet puta lakši).
Magistar Fikret Alić, asistent na Mašinskom fakultetu u Tuzli, također je nagrađen zlatnom medaljom za filterski uređaj koji omogućava da motorna vozila, umjesto da zagađuju, postanu prečistači zagađenog zraka. Definitvno lijepa vijest i čudi me da se na raznim portalima, novinama i televizijama ova vijest tretira kao neka obična! Svaka čast inovatorima, njihove inovacije siguran sam zaživjeće u punom svijetlu!!
Danas su objavljeni službeni rezultati lokalnih izbora. 109 ljudi, osoba, sugrađana, prijatelja, poznanika dalo mi je svoj glas. broj 109 u okvirima izborne komisije ne znači ništa, šačica glasova i ništa više. Bez obzira što tih 109 glasova u plasmanu ne znači ništa, meni predstavlja ogromnu satisfakciju i odgovornost. Nije to šala...
Prošla je godina dana. Godina u kojoj nije bilo dana, a da neko nije spomenuo mladog čovjeka i umjetnika. Njegove pjesme nesmanjenim intenzitetom slušaju se i dan-danas. Hiljade fanova posjećuje njegov grob, grob koji je prerano iskopan.
Toše nam je dao puno, puno više nego što smo mi dali njemu. Moralo se desiti ono najgore da shvatimo da su njegove pjesme-čista umjetnost. Toše to jeste. Toše je umjetnost!
Dvije hefte/nedelje/sedmice/tjedna su prošli od Harisovg izlaganja u generalnoj skupštini UN-a, a vlada RS-a poletila da sazove vanrednu sjednicu povodom njegovog govora mržnje.
Iako je Haris Silajdžić izhlapljeli starčić koji ne zna šta govori, šta hoće i kako hoće njegov govor je dječija pjesmica u odnosu na lik, djela i pojavu Miće Dodika.
Mićo uzme i baci državnu zastavu, priča PROTIV Bosne, ne pristaje na kompromise, predsjedava entitetom u kojem vlada aparthejd, huška narod i do imbecilnosti podjeća na Slobu i Rašu.
Svi probosanski političari i aktivisti trebali bi da se presele u parlament i da tamo žive godinu dana i opet ne bi bilo dovoljno da se Mićini ispadi i nedjela provuku kroz skupštinski protokol.
Federalno ministarstvo obrazovanja odobrilo udžbenik za 5. razred iz kojeg djeca pjevaju o pušenju marihuane. Naizgled dobra ideja(da uz knjigu izdaju i cd) pretvorila se u farsu(kao i milion drugih stvari u našoj zemlji) kada se na cd-u koji se nalazi u paketu sa udžbenikom našla i pjesma La cucaracha u kojoj se pjeva o bubašvabi koja ne može da hoda jer nema više marihuane koju je pušila!!!!
To je samo dokaz koliko ljudi na tako odgovornim mjestima vode brigu oko posla kojim se bave. Neki tamo lik sklepao je knjigu na brzinu, skinuo pjesmice s neta, spržio na cd i evo, ja sam autor. Pa jebem te ja gospodine autore. Jebem te zato što si sfušerio knjigu i zato što se iz svog fušerluka pokušavaš izvaditi na foru, a u pjesmici na tvom cd-u jasno stoji tekst: Bubašvaba, Bubašvaba ne može da hoda. Jer nema Marihuana koju je pušila. Svom djetetu takve pjesmice pjevaj za laku noć, a prije toga i ti i ministri i komisije, ostavka!
Prošlo je prilično dana od kada sam objavio svoj posljednji post. Događaja za komentarisati bilo je napretek, ali nisam se mogao sabrati i pretvoriti misli u riječi. Ili sam bio bijesan ili sam bio ravnodušan. Elem bilo kako bilo blog je trpio.
Vjerovatno nikome nije nedostajalo, ali evo večaras sam odlučio napisati par stvari koje su mi se vrzmale po glavi. Ali opet kad sam počeo pisati umalo da odustanem. Toliko je gluposti oko nas da jednostavno mislim kako je zdrav razum izgubio bitku, a pisanje nekakve kolumne, na nekakvom blogu nekakvog mladića, potpuno jedna suvišna i beskorisna stvar. Zašto se zamarati kad je lakše okrenuti glavu, lakše je ne gledati u:
- napad na učesnike nekakvih okupljanja ljudi koji su malo drugačiji od nas (Queer festival)
- nacionaliste i ratne huškače koji glatko dobijaju izbore
- ubistva u tramvajima, na ulicama, u parkovima pa i u jebenim supermarketima
- besparicu i siromaštvo, ljude koji po kontejnerima traže svoj obrok
- ljude koji za nerad od našeg poraze imaju bajkovito velike plate i koji nam se u lice smiju
Za sve smo to mi krivi...krivi smo mi što smo ih pustili.
Lakrdija, licemjerje, objest, laž, zavist, ljubomora, naivnost, gordost, nesposobnost...riječi su koje mogu opisati i oslikati ovogodišnje izbore i kampanju koj im je prethodila. Čast izuzecima, ali velika većina kampanja svodila se na pljuvanje po drugome umjesto na predstavljanje svoga političkoga programa. Prepucavanja po svim medijima svakodnevna su pojava. Rasprave na nivou osnovnoškolskog uzrasta i na nivou ispodprosječnog vica trpane su u naše uši. S obzirom da sam i sam bio kandidat za općinsko vjeće često puta sam se kajao zbog kandidature. Zbog desetine lažova i licemjera koji su se narodu obraćali jednostavno nisam imao obraza da sa govornica poručujem ljudima svoje poruke. Džaba što je građanska platforma logična i normalna stvar, džaba što iza mene stoje ljudi svih konfesija(Bože kako mrzim tu riječ), džaba sve....
Dostojanstvo sam sačuvao, evo i sad dok čekam preliminarne rezultate, planiram početak kampanje za naredne lokalne izbore:). Čovjek prosto mora naporno raditi da nađe lijek za ove nitkove. Dostojanstveno i pošteno, jer je to najluksuznija roba u ovoj zemlji!
Saša Papac uporno odbija pozive u fudbalsku reprezentaciju BiH. Mediji i lopovska vrhuška u Savezu Papca predstavljaju kao zadnjeg izdajnika i kukavicu. A ako se vratimo malo unazad i prisjetimo se pisma koje su tada potpisali naši najbolji igrači vrlo lahko vidimo da je Papac jedini aktivni igrač koji je održao datu riječ. Dok su u Savezu nacionalni ključ i stare lopovske face mi nećemo igrati za repku, rekli su u glas i Džemo i Zvjezdan i Emir i Kenan, ali samo je Papac ostao pri riječi i kao što to ovdje obično biva postao negativac.
Kako biti pozitivac u zemlji u kojoj su moralne vrijednosti potpuno poremećene, pa i nečije neprekršeno obećanje može biti grijeh!
Moram priznati da na Ćirino imenovanje nisam reagovao baš pozitivno. Cijeneći njegove rezultate bio sam skeptičan po pitanju njegove ličnosti. Showman koji će javnosti reći sve ono što ona hoće da čuje činio mi se kao neko ko će olako zavesti ovu našu javnost koja je munjevitom brzinom zaboravila sramnu smjenu BH legende koji je za razliku od Ćire bio uz BiH kad je bilo najteže, a smjenjen je samo zbog toga što nije dopustio da mu se levati mješaju u posao.
Eh sad, Ćiro došao i počeo da priča. Počeo obećavati kako će ujediniti zemlju, napraviti rezultate...
Za divno čudo mojoj skepsi Ćiro je krupnim koracima krenuo da ispunjava obećanja. Rezultat je promjenjiva kategorija, odmah poslije ovih sedam komada možemo primiti četiri u Istanbulu i opet Jovo nanovo. Ali ono što me veseli je to da je puno agilniji od svih naših političara koji se deklarativno bore za zemlju. Razbio je nacionalni ključ u savezu, šanerski zove Dodika u Istanbul na tekmu(jerbo je ovaj obećao navijati za BiH samo protiv Turske), privlači investitore itd.
Nadam se da ne postoji nikakva pozadina iza njegovih namjera i iskreno se nadam da sam pogriješio sumnjajući u tog čovjeka!
Danas je u parlamentarnoj skupštini BiH usvojen prijedlog o osnivanju trećeg nacionalnog kanala. Red bi bio da i hrvatski nacionalisti i separatisti dobiju kanal sa čijom će se uređivačkom politikom igrati kao dijete sa tek dobijenom igračkom.
Bilo kako bilo kanal će skoro pa sigurno krenuti. Ali nakon toga milion je pitanja na koje će malo ko moći dati odgovor:
- Šta će biti sa Hrvatima na FTV?
- Ko će plaćati taj kanal?
- Kako će se riješiti pitanje tv preplate?
- Kako će se zvati sadašnja FTV kad ne bude televizija svih građana federacije?
- Kako će se zvati novi kanal na hrvatskom jeziku?
- Hoće li se na FTV od osnivanja hrvatskog kanala govoriti samo bosanskim jezikom?
Kanal će, jedno je sigurno, platiti građani. Vjerovatno će program na njihovom jeziku utoliti glad i nedostatak osnovnih životnih namirnica, jer taj kanal je jedino što treba Hrvatima u Bosni i Hercegovini!
Slušam ovih dana reakcije na presudu Rasimu Deliću iz RS-a i Hercegovine i čudim se zašto se oni bune i kažu da presuda nije pravedna.
Pa jebemu miša, ne može samo pravda bit šta Dodik i Raguž smatraju pravdom. Oni su zamislili da bi Delić trebao biti osuđen i tačka! Sve ostalo je srozavanje ugleda suda u Haagu i svjetska zavjera protiv njihovih kafansko-čobanskih paradržavica...
Sjećam se kad je Haag postajao estradna zvijezda ovih naših prostora....svi su redom govorili kako je to dobro i da konačno kad se budu osuđivali i oslobađali optuženici možemo krenuti naprijed u progres i pomirenje...eh sad kad i Haag pokazuje da su vojni i politički vrhovi RS i HZ Herceg-Bosne konstruktori ogromne ogromne većine SISTEMSKIH zločina, opet ne valja! Očigledno im je teško prihvatiti da heroji, koje im je stvorila četničko-velikosrpska i ustaško-glembajevska medijska propaganda, nisu ništa drugo nego zločinci!
A s druge strane babaroge i zlikovci,branitelji, koje je ista propagandna mašinerija proizvodila ipak nisu odgovorni za pokoji INCIDENT i zločin.
Da ne bi bilo zabune, svako ko je radio zločine treba da odgovara(op.a), a ako nekoga optuže pa oslobode treba mu s leđa skinuti etiketu i pustiti ga da se vrati u normalnu životnu kolotečinu.
Nakon niza presuda situacija je jasna kao dan! Razlika između nazovi Srpskog(genocid, logori, protjerivanja, smaknuća, masovne grobnice), nazovi Hrvatskog(logori, protjerivanja, etničko čišćenje) i BOSANSKOG-(ne Bošnjačkog op.a)(pojedinačni incidenti neodgovornih pojedinaca i kriminalaca i kriminalnih grupa) je vidljiva i lako uočljiva.
Prva dva su planirana i izrežirana što ih čini utoliko strašnijim od trećeg koji je rezultat šljama koji nema nikakvu strategiju osim ličnog dokazivanja, jer nigdje drugo ne mogu da se dokažu.
Još jedna bolna istina koju ćete morati draga nacionalistička gospodo progutati je ta da su Bosnu i Hercegovinu branili pripadnici svih vjera, a opet Bosanci i Hercegovci!
Jedinstvo bez obzira na bilo koju pripadnost je prelijepa stvar i nešto što vi cijenjene diplomate ne možete osjetiti jer živite u etnički očišćenim gradićima!
Ne, nismo zaboravili… Dan nakon veličanstvene pobjede nad Estonijom svi smo ponosi na našu reprezentaciju i izbornika Ćiru Blaževića. Ponosni smo i imao pravo biti. Uvaliti nekome sedam komada u modernom nogometu nije mala stvar. Pogledajmo samo rezultate drugog kola kvalifikacija za SP 2010. i odmah će svima biti jasno da više nema malih reprezentacija. Ćiri lavovi, kako smo ih od milja nazvali, pokazali su u utakmici protiv Estonije veliko zajedništvo i to je ono što treba da raduje svakog navijača BiH. Pokazao je i Ćiro veliku ljubav prema svojim igračima, a ovi su mu uzvratili ogromnim zalaganjem na terenu i onim, što je na koncu i najvažnije, velikom pobjedom. Mogli bismo u nedogled hvaliti igru naše reprezentacije u ovoj utakmici, ali nećemo. Nećemo jer nas već u subotu očekuje novo kolo Premijer lige, koja je iz sezone u sezonu sve lošija, a o kvaliteti takmičenja u nižim ligama ne treba niti trošiti riječi. E sada se svi sigurno pitate kakve veze ima Premijer liga sa pobjedom reprezentacije nad Estonijom od 7:0? Ima i to velike… Domaće natjecanje treba biti poligon za stvaranje igrača. koji će u budućnosti biti okosnica reprezentacije. Najprije mlade, pa onda i seniorske. Ali kod nas je elitna liga samo poligon za mutne radnje, kako klubova, tako sudaca i ostalih tijela Saveza. Tek je pet kola prošlo, a već je nekoliko klubova uputilo proteste zbog lošeg suđenja i navlačenja za domaćine. Možete li tek zamisliti kakvo nas proljeće očekuje? Vodeći ljudi Saveza su već dovoljno dugo na svojim pozicijama da bi kompletnoj nogometnoj javnosti trebalo biti jasno da oni nisu sposobni da korektno obavljaju ovaj posao. Ovdje je naglasak na korektno, jer Iljo, Suljo i kompanija za sebe rade vrlo dobro. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da je isti dan kada je naša reprezentacija dobila Estoniju, na Sudu BiH nastavljeno suđenje glavnom sekretaru Munibu Ušanoviću i sekretaru za financije Miodragu Kurešu. Na Sudu je prezentirano nekoliko dokaza, pa je tako objavljeno i da je premiju za jednu utakmicu BiH u visini od 10.000 KM dobio predsjednik Saveza Iljo Dominiković. Možda se Iljo zagrijavao sa igračima prije utakmice pa je tu premiju i zaslužio?! Čelnici Saveza su dovođenjem Ćire Blaževića na mjesto izbornika za kratko skrenuli pažnju javnosti sa sebe i svojih mutnih radnji, te se povukli u sjenu i zadovoljno trljaju ruke. Velika pobjeda protiv Estonije im je došla kao kec na desetku, jer nitko više ne priča o njihovim smjena. Ne želim vam kvariti uživanje u dobroj partiji naših izabranika, ali već bi sljedeća utakmica mogla donijeti bolno otriježnjenje. Ne, nismo zaboravili... Savez napolje!
U cjelosti prenosim komentar sa portala sarajevo-x.com na temu Karadžić:
Glupava zločinačka organizacija, koja se krije iza prekrasne i meni jedine vjere, Islamska zajednica BiH odlučila je da ovo ionako krhko stanje u državi učini još krhkijim.
Da podsjetim: iz rijaseta je došla inicijativa o gradnji džamije u Neumu. Em nema muslimana (neću reći Bošnjaka op.a.), em je Nuem turističko mjestašce. Lokalno nemuslimansko stanovništvo to može i mora shvatiti kao provokaciju.
Valjda je logika poglavara IZ sigurno je bila da kad se turisti ujutro vraćaju iz diskoteke imaju gdje pravo svratiti na sabah
Džamija u Neumu je postojala, nedaleko od zgrade Općine, i sagrađena je prvobitno zbog askera u tamošnjoj vojnoj bazi osmanske mornarice, a od nje je, nažalost, do danas sačuvano samo turbe, kaže nam juče prof. Ibrahim Bušatlija, precizirajući da je riječ o lokalitetu Polaće-Bare. - Neki tvrde da je stradala u potresu, i to 1927, a da su kasnije njene dijelove raznijeli mještani, napominje Bušatlija, navodeći i nekoliko pisanih tragova za svoje tvrdnje, a na osnovu kojih je, kaže, više puta javno istupao. No, ono što bi u svakoj normalnoj zemlji bilo razlog za osmijeh, u BiH često posta je razlog za linč, osudu, javnu prozivku.
Idioti ponovno ne shvataju poentu. Nije niko protiv džamije nego u ovom vremenskom kontekstu ona jednostavno nema smisla. Vjerujem da bi puno bolji potez bio da se to turbe koje je donekle sacuvano pretvori u jedan muzejski biser, da se u njega ulozi sav taj silni novac i na taj način bi se stranim i domaćim turistima mogao napraviti nekakav vid turističke islamske edukacije i prezentacije , jer je Islam nedvojbeno snažan faktor i prelijepa karakteristika u životu ove naše zemlje.
Taman kad pomisliš da ljudska glupost ne može dalje, neko se potrudi da te razuvjeri. U Sarajevu, po uzoru na neke Evropske metroplole pločnici ofarbani u zeleno.
Eh sad. Niko živ se ne buni zbog te definitivno besmislene investicije, nego se dezurni Srbi i Hrvati bune što su trotoari ZELENI. To je ista stvar kad je i delegat fudbalskog saveza Milorad O. Lale, na zahtjeve da se kazni igrač koji je za vrijeme intoniranja himne u finalu kupa BH držao jednu ruku na mudima a druga s tri prsta, rekao: "Šta se bunite? Travnjak je zelen, pa mi nista ne govorimo!"
Zamislite tu glupost. Tako i ovi kvazihrvati i kvazisrbi, bune se sto su trotoari zeleni, a ne bune se sto je pola miliona maraka iz budzeta otislo u tu glupost, kad znamo da ima milion prioritetnijih investicija.
Zato se ja, kao Bosnjak, osjecam duznim da svojim sugradjanima i svim ljudima kojima zelena boja smeta uputim izvinjenje:
- Izvinjavam se zbog zelenih suma (pogotovo zimzelenih, jer mogu samo da zamislim kolika vam je patnja gledati to drvece cijelu godinu)
- izvinjavam se zbog zelene trave (nadam se da ce biti pokoja susna godina, pa ce trava da pozuti)
- izvinjavam se zbog jednog zelenog dzempera koji sam cesto znao obuci (drag mi je pravo, al sam spreman sve za komsiju, bacicu ga)
Jos jednom, izvinite.
Sinoć je održan zaista spektakularan koncert na stadionu Tušanj. Oko 20 000 ljudi slilo se tuzlanskim ulicama kako bi uživalo najavljenom spektaklu.
Ja sam nekako sa podjeljenjim osjećajima krenuo na koncert. Merlin je nekim svojim ratno-ideološkim izjavama nepovratno ukaljao sebe u mojim očima, ali za razliku od ostalih veterana na sceni njega najviše cijenim. Cijenim ga zbog toga što se razvija kao umjetnik. njegove pjesme sa recimo zadnjeg albuma potpuno su različite od prvog (valjda to tako i treba da bude), dok primjerice Čola stoljećima pravi iste pjesme. Pa kad sad već dobrano ostarjeli Čola pjeva iste pjesmice nekako mi je to isto kao i kad moja šezdeseto godišnja komšinica obuče mini suknju. Nakardno. Merlin je svjestan sebe i što je najvažnije njegova muzika evoluira sa njegovom ličnošću. Eh, vratimo se na koncert. Za razliku od većine svojih kolega sa estrade Merlin se ne odnosi potcjenjivački prema tuzlanskoj publici. Čitav bend je tu, Hari, Vesna, bina i oprema...sve je na svom mjestu. Jedino mi je oči i uši zaparalo ono klasično dodvoravanje publici tipa: ljubav se piše Tuzla isl.
U posljednje vrijeme dosta slušam Frenkija i prilično me smeta što u pokušajima da u pljuvanju bude objektivan (da pljuje sve tri strane u nekim pjesmama) Merlina poredi sa onim idiotom Thompsonom. Postoji par bitnih razlika: Na Merlinovom koncertu nema ikonografije (osim bijele zastave sa srcem u sredini koju Mahir razapne) koja vrijeđa drugoga, nema poziva na mržnju, svi se osjećaju prijatno i neugroženo bezobzira ko su i šta su...itd
Sve u svemu odličan koncert u Tuzli ( prošlo ljeto Dubioza razvali sad Merlin, jebemu miša dobar koncert čekamo godinu dana)
Počela je glamurozno kao i svaka druga prije nje. Poneki incident pristalica slobodnog Tibeta narušava idiličnu sliku smogastog Pekinga. Komunjare su pod otirač pomele sve ono što uništava sliku "savršene" narodne republike Kine, a što ne stigne pomesti, cenzuriše. Fino.
Gledam defile sportista i naravno čekam našu delegaciju. A kad se Amel Mekić pojavi sa zastavom, došlo mi da plačem. Šaka jada, pet-šest ljudi, a iza nas kolone veće od Kalesije(zemalja koje su približne veličine kao i naše). Medalje već dugo sanjamo, a njih nigdje.
Poče takmičenje. Fazlija dobar, trideseti! Nišić solidan, zadnji u kvalifikacijama, Mekić jedna pobjeda i jedan poraz!
Kakva zemlja takva i olimpijska delegacija. Jadna!
Moram priznati da o unutrašnjim problemima Gruzije sa Ruskim separatistima znam veoma malo, skoro ništa. Tek poneko medijsko poređenje Kosova i Osetije bili su dovoljni da bar znam da i tamo postoji neki separatističi belaj.
Ni sada kad već u Gruziji evidentno bjesni rat, ne znam puno. Ali vidim puno ubijenih ljudi, puno izbjeglica, porušenih gradova.
Sramota me zbog neznanja, ali na svu sreću nisam na nekoj odgovornoj funkciji u NATO-u. Zbog neznalica vjerovatno će pasti mnoge nevine žrtve, baš kao i u našoj avliji. Jedna konkretna akcija zapada bila je dovoljna da se sve na vrijeme spriječi...nadam se da će u Gruziji biti brži. Nadam se...
Navijači najtrofejnijeg češkog kluba Sparte iz Praga, tokom subotnje prvenstvene utakmice s Mladom Boleslav, istaknuli su transparent podrške haaškim optuženicima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, što je izazvalo buru ogorčenja u tamošnjoj javnosti.
- Karadžiću, Mladiću, izdržite! Slavene niko neće zavaditi! Smrt Europskoj uniji! - pisalo je na transparentu koji su izvjesili navijači.
Nakon upozorenja Partizanu da ni slučajno ne spominju Karađžića na europskim utakmicama, UEFA bi mogla slično pismo poslati i Česima. Uprava češkog kluba dugo je na zubu disciplinske komisije UEFA-e zbog svojih navijača koji često vrijeđaju na rasnoj osnovi tuđe, ali i svoje igrače.
Uefa je poručila Partizanu da, osim spominjanja Karađžića u dvoboju s Interom iz Bakua, ne smiju spominjati ni Dragana Dabića, alias kojim se koristio u trenutku hapšenja.
UPRAVA BBC-a odlučila je cenzurisati dio dokumentarnog serijala Michaela Palina, koji se odnosi na putovanja po Istočnoj Europi. U dokumentarnom serijalu "Nova Europa Michaela Palina", bivša zvijezda Monty Pythona, posjetila je 20 europskih zemalja koje su se do sloma komunizma nalazile iza Željezne zavjese.
U prvoj od sedam epizoda iz serijala, 65-godišnji Palin putuje Slovenijom, Hrvatskom, BiH, Srbijom i Albanijom. BBC je nakon emitovanja te epizode nazvane "Rat i mir", primio brojne pritužbe gledatelja o tome da je "riječ o političkom komentaru, a ne o putopisu". Gledatelji su se požalili i kako Palin u dokumentarcu iznosi "brojne netačne podatke o ratovima na području bivše Jugoslavije".
Tijelo za nadzor BBC-jevog programa, BBC Trust, reakcije gledatelja smatra djelomično opravdanima pa je direktor BBC-ja, Sir Michael Lyons, uputio dopis Marku Byfordu, zamjeniku glavnog direktora i poručio mu da "provjeri činjenice i preoblikuje navode kako ne bi pogrešno informisali gledatelje
Palin: Nije bilo nikakvog razloga za uništenje Starog mosta u Mostaru
Palin je, naime, u spornoj epizodi putopisa naveo kako "nije bilo nikakvog razloga za uništenje Starog mosta u Mostaru". Odbor je ipak procijenio da je "razlog postojao - most je srušen kako bi se Muslimane izoliralo na području Zapadnog Mostara"!!!!!!!!!
"Iako je dokumentarac osmišljen kao zabavni putopis kroz zemlje koje su bile iza Željezne zastave, producenti moraju paziti na to da budu nepristrani kad iznose činjenice. To je naročito važno kada je riječ o novijoj historiji, kao što je rat na području bivše Jugoslavije, uz kojeg se vežu brojne političke kontroverze. Komentar o rušenju Starog mosta u Mostaru je bio neprimjeren", stoji u ocjeni BBC Trusta.
Gledatelji su se požalili i na to da je "Palin u dokumentarcu implicirao kako `Srbi nisu ništa više krivi za rat od ostalih naroda`, što je jednako navodu da su Nacisti i Židovi podjednako odgovorni za početak i tijek Drugog svjetskog rata".
"Kad je BiH izniknula iz ruševina Jugoslavije, brojne etničke skupine koje su činile zemlju - Bosanski Srbi, Bošnjaci, Muslimani i Bosanski Hrvati, odjednom su se osjećali ranjivima i počeli su bitku za osiguranje vlastitog teritorija", rekao je Palin u spornoj epizodi.
Očito da ćemo se za istinu morati jako potruditi jer laž i krvnici su očito dosta simpatičniji i privlačniji od žrtava i istine!
Najviše me ovih dana nervira to što su mediji kroz nekakav patetični poetsko-romatičarski stil pričaju o krvniku Karadžiću aka Draganu Dabiću. Na trenutak sam uhvatio sebe da nakon silnih tekstova o tom čudnovatom starčiću potpuno zaboravljam Karadžića i njegova djela. Mediji su puni informacija o tome gdje je jeo. šta je kupovao, kakve je pjesme poručivao...
Kao da se radi o potpuno dvije različite osobe, kada sam ga vidio u Hagu, obrijanog i ošišanog ponovo sam vidio krvnika.
Razmišljajući o svemu ovome ponovno shvatam i uviđam moć medija, zastrašujuće!
Eh nakon 13 godina "traganja" srpske vlasti konačno ulove najtraženiju pticu grabljivicu na svijetu, a mene taj događaj zadesi u kampu na Boračkom jezeru. Bez televizije i interneta osjećao sam se bespomoćno. Htio sam znati sve o hapšenju. Eh sad kad sam došao kući i prečešljao sve što piše konačno sam zadovoljio zvijer u sebi.
Beskrajno sam ljut na činjenicu da ga je zvanični i nezvanični Beograd držao cijelo vrijeme tu, pred našim nosevima. Ljut sam i strah me. Strah me od pomisli da bi kao Slobo mogao oslabiti i umrijeti ili da će kao vojvoda od suđenja napraviti farsu i ismijavati se sudu i svima onima na koje je njegova ruku stavila sjenu.
U Hag i Europu nemam povjerenja, davno su nas izigrali...
Svakom Tuzlaku, Bosancu i Hercegovcu srce mora biti puno kada se spomene do juče najbolji igrač premijer lige. Filmska priča o prognanom dječaku, preko kapitenske trake Slobode nastavlja se u velikom Werderu iz Bremena.
Iako je dosta naših mladih igrača potpisivalo ugovore sa velikim klubovima, obično su završavali na posudbama u nižim ligama i na kraju, povratak u Bosnu. Said je radnik, borac i mladić s manirima koji je znao da "uzimanjem love" posao nije završen, nego da treba i odraditi posao.
Odmah se nametnuo treneru Schaafu i na najbolji mogući način debitovao. Golom!
U Werderu kažu da ne očekuju čuda odmah na početku, ali Said je jednostavno čudo koje dolazi ekspresno!
Dan 1.
Nezuk
U Nezuku se okupilo negdje oko 2 500 učesnika i priličan broj novinara. Novinari i mještani izašli su na ulice kako bi nam poželjeli sretan put. U meni se mješalo dosta osjećaja tuga, ponos i skepsa. Tuga zbog svih šehida, ponos zbog toga što možemo uzdignute glave i čista obraza krenuti gdje kod želimo, a skepsa zbog ambijenta koji se stvorio na samom startu. Islamski simboli, Turske i Arapske zastave, ilahije na razglasu više su podsjećale na Ajvatovicu nego na marš. Trudimo se da ubjedimo zločince i njihove sljedbenike da ljude i žrtve ne dijele na nacije, vjeru i rase, a takvim ponašanjem činimo da se svaki nemusliman na maršu osjeća kao persona non grata i činimo ono što ne želimo da čine nama
Bilo kako bilo kolona je krenula na 45 kilometara dugu prvu etapu do prenoćišta u naselju Kamenica. Hodali smo prilično pitomim terenom prema mjestu Parlog koje nam je bila prva stanica. Prije Parloga prošli smo pored mjesta Baljkovice u kojem su vođene najžešće borbe pred sam proboj do slobodne teritorije. Stižemo u Parlog gdje imamo prvi historijski čas. Na času je govorio jedan preživjeli učesnik proboja. Bez neke prevelike oratorske moći, čas je postao kontraproduktivan. Nastavili smo prema Crnom vrhu. Vrijeme nas je poslužilo! Oblačno sa laganim povjetarcem bilo je pravo osvježavajuće i put prema slijedećoj tački bio je znatno ugodniji. Ugođaj šetnje rušile su oznake koje su pokazivale ka masovnim grobnicama. Iznenađujuće veliki broj grobnica polako je stvarao sliku onoga šta nas čeka na putu smrti.
Crni vrh bio je nova stanica. Sendvič i voda dobro su nam došli. Novi historijski čas bio je osjetno bolji, slušali smo predavanje upravo o masovnim grobnicama. Na pauzi nam se obratio i Haris Silajdžić. Sjenu na kompletan ugođaj baca omanja deponija smeća na lokalitetu masovne grobnice. Sramota!
Put nas je vodio dalje prema Snagovu, selu gdje je povratak prilično ostvaren i znatan broj kuća obnovljen. Toplo smo dočekani uz kafu i hladnu vodu. Divan narod, istinski sretan što prolazimo pored njih. Nažalost mi smo nova lica koja vide poslije mnogo vremena. Ovi su ljudi ostavljeni zaboravu!
Jednoličan put vodio nas je kroz Liplje, pa do naselja Jošanice. Zatim je došao uspon koji je vodio do prvog prenoćišta, Kamenice.
Novi ambijent, kamp, novo razočarenje. Kamp je jako loše organizovan. Nedovoljan broj šatora, wc udaljen i u malom broju, organizatori bez protokola i jasnih pravila doveli su skoro do kolapsa. Epilog tome bilo je to da smo moj prijatelj Čičak i ja zajedno sa jednom ekipom iz Živinica morali spavati na otvorenom nebu. Međutim volju, ponos i snagu koju nam daje naš sveti cilj ni ovakve stvari nisu mogle uništiti. Spavali smo kao na najljepšem krevetu i ujutro ustali među posljednjim, obrisali jutarnju rosu sa lica i među posljednjim napustili kamp.
Dan 2.
Nedugo nakon napuštanja kampa došli smo do mjesta gdje smo imali novi historijski čas. Predavanje je opet bilo o masovnim grobnicama. Saznali smo da se mjesto gdje se nalazimo zove Dolina smrti. Tu je na vrlo uskom prostoru smješteno 9 iskopanih i 4 netaknute grobnice. U debelom hladu sjedili smo i slušali naše govornike. Psihički smo se spremali za najteži dio našeg puta: uspon na planinu Udrč. U podnožju planine zastali smo preko rijeke Drinjače, jer je most koji smo prelazili bio prilično klimav i opasan, pa smo morali mic po mic.Oko dva sata neprekidnog hodanja uz planinu bili su izuzetno naporni, ali nam je snagu davala pomisao da nas na vrhu čeka pauza i ekipa sa sendvičima i vodom. Ali kad smo konačno stigli na vrh dočekalo nas je neugodno iznenađenje. Naime, prvih hiljadu ljudi koje je stiglo na mjesto pauze uzimalo je za sebe veće količine vode i hrane tako da je više od pola kolone ostalo praznih ruku. Pognuli smo glave i nastavili put bez pauze preko Cerske prema Konjević polju gdje nam je predviđeno drugo prenoćište.
Izuzetno toplo vrijeme bilo je otežavajući faktor dok smo asfaltnim putem hodali ka cilju. Predveče stigli smo u kamp. Iako smo stigli među prvima nismo mogli pronaći šator jer su velike grupe imale kombije i kamione koji su im vukli stvari i iste postavljali u šatore te ih tako rezervisali. Lutali smo po kampu tražeći mjesto za nas i negdje na kraju kampa pronašli smo prazan šator na kojem je pisalo „šator za holanđane“. Gladni i umorni, sad još i bijesni!
Strgnuo sam natpis i ušli smo u šator. Međutim redari i organizatori su nas oštro napali i izbacili van, ali nakon ubjeđivanja i činjenice da je u našoj grupi bilo par uglednih mladih novinara dopustili su nam da spavamo u tom šatoru.
Taj boravak u kampu bio sjajan pokazatelj strukture ljudi koji su tu došli. Vrlo malo ih je u atmsferi hodočašća kakav je ovaj marš i trebao biti. Većina ih se ponaša kao na pikniku. Adolescenti koji dolaze mahom iz ruralnih mjesta okolo Kalesije konstatno su pravili probleme organizatorima i drugim pristojnim učesnicima. Nemaju poštovanje prema starijima, a djevojke su se takođe često nalazile u neugodnim situacijama. Jedna takva situacija desila se to veče jednoj djevojci koja je sa sestrom spavala zajedno sa nama u šatoru, pa smo uz ogroman napor uspjeli obezbjediti redarsku cjelovečernju dežuru ispred šatora. To veče upoznao sam grupu holandskih vojnika koji su `95 bili u Srebrenici i koji su odbili da prime odlikovanja holandske vlade. Napravili smo eksluzivni intervju s njima i saznali dosta zanimljivih stvari. Izuzetno hladno veče, ali je umor bio prevelik te smo odmah zaspali.
Posljednja etapa marša započela je vrelim jutrom. Napustili smo Konjević polje i krenuli novoizgrađenim putem preko brda prema Potočarima. Treći je dan. Svi su prilično umorni, ali i radosni što smo na 38km od cilja. Kretali smo se do naseljenog mjesta Burnice nakon kojeg smo dobar dio puta pješačili po prelijepim pejzažima. Ekipa Crvenog križa koja je cijelo vrijeme hodala s nama sad je imala pune ruke posla. Žuljevi su bili najveći problem, ali su neumorni volonteri stigli pomoći svakome. Ja sam već od prvog dana bio prinuđen potražiti njihovu pomoć i umnogome su mi olakšali put. Duga etapa od skoro četiri sata zaustavljena je u mjestu Šušnjari gdje smo pravili dužu pauzu kako bi dočekali američkog ambasadora Englisha. Divljaci koji su cijelo vrijeme pravili belaj nisu posustali ni tada. Kada su bili zamoljeni da smotaje sve vjerske i ostale zastave, a da ostave samo ljiljane i državnu zastavu počeli su da divljaju. Jedva su ih uspjeli smiriti pred sam ambasadorov dolazak. Kada se English pojavio povodljiva masa počela mu je skandirati kao da prije minutu nisu zviždali!
Zajedno sa Englishom krenuli smo put Potočara. Dugo smo hodali dok konačno nismo golim okom mogli vidjeti Potočare i okolna mjesta. Tiho smo sišli i zaputili se ka memorijalnom centru. Oči majki koje su došle da ukopaju svoje najdraže pratile su našu kolonu. Bile su nam zahvalne što se solidarišemo s njima. To su mi bili jedni od najtežih trenutaka u životu. Pogledao sam spisak uklesan u kamenu, pa pogledao majke. One su istinski heroji jer su imale snage da se bore da bi sahranile svoje. Proučili smo fatihu i nekoliko stotina nas je izašlo da pomognemo da se iznesu tabuti koji će sutra biti ukopani. Dok smo iznosili tabute oni divljaci o kojma sam pisao nisu se ni tada smirili. Mašući zastavama i urlajuće neke vjerske pokliče stvarali su više dojam neke utakmice nego momenta kad majka kleči pored tabuta svoga djeteta. Strašno. Ljudi se ponašaju kao da je vašar. I od nečega što je sveto svakom istinskom čovjeku i antifašisti prave cirkus i skup za ličnu promociju. Strašno!
Sutra ujutro krećem na "marš mira". zajedno sa svojim jaranom Čičkom preći ću put od Nezuka do Potočara. Ukoliko se vratim živ i zdrav kompletan dnevnik puta ću objaviti na blogu, a video dnevnik ako Bog da na youtubeu. Do subote, pozdrav
Protestna šetnja! Zamisli!? Izgleda da su nam raznorazni sistemi toliko savili kicmu da više ne znamo ni protestvovati. Uzmemo pištaljke, narišemo transparente i u "akciju". Ako nekome emocije previše prorade i baci poneki kamenčić na neku zgradu, specijalci su začas tu da "huligane" rastjeraju kućama. Ukoliko nastavimo ovim tempom uskoro možemo očekivati i protestno klečanje i puzanje. Čitam repera Frenkija koji u jednom intervjuu kaže kako su studenti pičke i kontam kako je u pravu jebote!
Nema revolucije bez razbijenih glava kriminalcima, bez zapaljenih rezidencija i zakrčenih puteva. Imamo demokratsko društvo, al nemamo demokratske svijesti. Da se ova poskupljenja dešavaju Francuzima, kamiondžije bi odmah zatvorile sve puteve, studenti razbijali vladina kola, građani bojkotovali supermarkete.
Tolika je količina socijalne nepravde i kriminala da jednostavno moramo nešto uraditi. Taman kad pomisliš da ne može bezobraznije, neki bezobraznik te brzo uvjeri u suprotno. kao naprimjer ovi iz fudbalskog saveza, svi su protiv njih, a oni se pravi ludi. Ali kad se budu bojali za svoju kuću, kola, glavu, ženu. djecu tad će sići s funkcije.
OČIGLEDNO SVI MIROLJUBIVI DEMOKRATSKI PUTEVI BEZOBRAZNICIMA NIŠTA NE ZNAČE.
!!VRIJEME JE ZA LOMLJENJE KIČME!!
Danas sam prvi puta ove godine kušao Panonsko jezero. Razlika je samo u tome što ove godine imamo dva. Ne zna se koje je ljepše. meni kao Tuzlaku srce puno. Ali nikad izgleda ne mogu uživati do kraja. Uvijek se nađe neka budala koja mi pokvari ćejf.
Dok je iz toplog taksija kao putnik kroz pustinju buljim u jezero i jedva čekam da stignem, neka gospođa pored mene sva ljutita(što mora na posao) počinje da urla:
-"Jebo ga jezero! Što nije penzije podijelio!"
Ne znam ko. Vjerovatno Jasmin!? Udahnem da joj saspem u facu jedan brzinski odgovor, al skontam kako je preglupa i kako sam skoro došao, pa progutam bijes i odem se kupati.
Dok sam ulazio sjetio sam se da smo kao djeca dolazili na to smetljište zvano Pinga i pravili svakakve zijane. Nekadašnja zona sumraka sad je turistička atrakcija! Totalni respect za onoga ko je imao muda da naglas kaže i sprovede u djelo naizgled suludu ideju. Svaka čast
Tek nakon što se stvar malo smirila sjeo sam napisati nešto o gluposti koja se desila na ulicama moje zemlje.Svi su nehrvati navijali protiv Hrvatske(za Tursku), a svi Hrvati za Hrvatsku. Hajde što su navijali nego su i odnekle izvalili citav arsenal turske navijačke rekvizite i hiljade petardi, pa sam nakon Turske pobjede pomislio da je nova godina.
Meni Hrvatska predstavlja komšiju koji je za vrijeme vladavine jednog čovjeka pokušao osakatiti moju zemlju i uništiti nekatoličko stanovništvo nauštrb teritorije. Ali Hrvatska je komšija koji se pokajao i distancirao od svojih zločinačkih ćelija i komšija je kojeg ću rado primiti u svoju kuću i u čiju kuću ću rado otići.
Turska mi je nekako daleka ali ipak agresor. Iako sam musliman Bošnjak, izuzev religije, nemam ništa zajedničko s tim ljudima i njihovim mentalitetom.
Što se fudbala tiče, Hrvatska je puno bolja ekipa i puno je bolje igrala tako da je što se fudbala tiče apsolutno imala moje simpatije. Izgubili su više nesretno nego nespretno, ali i to je fudbal. Čestitke Turcima na prolazu.
Druga strana priče su bosanski Hrvati kojima navijanje za Hrvatsku zapravo predstavlja odličnu priliku da pokažu koliko ne uvažavaju zemlju u kojoj žive. "Navijanje u inat" sve do ove utakmice bila je karakteristika Srba i Hrvata dok Bošnjaci nemaju zamjensku zemlju i uvijek navijaju za BiH.
Da Bošnjaci nisu napravili glupost time što su agresivno i "u inat" navijali za Tursku ovaj post bi bio potpuno drugačiji(čitaj. oštriji po bosanske Hrvate).
A sad mi ostaje samo da se pokrijem po ušima i da se crvenim zbog idiotskih postupaka mojih sunarodnjaka.
Nemojte nam vrijeđati inteligenciju! Uvijek smo znali kada nas kradete, samo sad više nećemo trpiti vaša sranja.
Konačno smo se pokazali kao prava nacija. Neki govore da smo huligani, a ja kažem konačno je došlo vrijeme da licemjernim sudijama i organizacijama pokažemo da nas boli kurac za njihova elitistička takmičenja!
Ukoliko su ranije odlučili da jedna BiH ne može na svjetsko prvenstvo trebali su nam ranije reći. Mnogi ljudi bi izbjegli nepotrebni trošak dolaska u Sarajevo.
Taman kad trebamo udahnuti vazduh sudije nas ponovo gurnu pod vodu. Skoro za nepovjerovati. Ali što je najgore nije prvi put!
Sjetimo se sedam minuta nadoknade u Valenciji, tri žuta kartona Albelde, Papcu crveni iako je od mjesta prekršaja bio udaljen bar deset metara...itd i sl.
A sad smo konačno jednom pokazali da s nama više ne mogu kako hoće. Neka smo primitivni i agresivni, ionako to već o nama misle.
Pripadnici MUP-a Srbije uhapsili su jednog od četiri najtraženija haška optuženika za ratne zločine Stojana Župljanina koji se nalazio u bjekstvu devet godina. Negira identitet, ali tužilaštvo Srbije intenzivno radi na DNK analizi.
Srbija vješto dozira saradnju s Tribunalom. Evropa ima da se raspizdi na ovo hapšenje. Od njih nisu navikli saradnju, pa kad im ovi pruže koju mrvicu, nigdje kraja sreći. Župljanin jeste bitan, ali u poređenju s glavnim facama(koje vjerovatno nikad nećemo vidjeti na sudu) on je mala maca.
Gospodin Milorad Dodik usred medijskog rata sa Stipom Mesićem izjavi kako ne voli Bosnu.
Ja mu kažem:
Ne moraš je voljeti, ali je ne smiješ rušiti! Seljačino jedna neodgojena. Njegove rasprave na nivou su osmogodišnjeg djeteta, sve što zna je vrijeđanje i prijetnja. E pa nećemo tako kolega, kad već Lajčak ne smije da ga ukloni, naći će se neko ko hoće;)
Živimo u zemlji u kojoj je najvažnija nacionalna pripadnost. Ne postoje ljudska i građanska prava. Prava su zagarantovana samo za tri konstitutivna naroda!!!??? Ukoliko niste Bošnjak, Srbin ili Hrvat ne možete biti prjedsjednik , nema mjesta za vas sve dok se ne označite.
Ukoliko se pak izjasnite kao Bosanac i Hercegovac(građanin BiH) nemate ništa i nemate zagarantovana prava.
Helem, u duhu buđenja građanskog prava u Bosni i Hercegovini pozivam sve na izjašnjavanje kao Bosanci i Hercegovci!!!
Ukoliko se 500 000 ljudi izjasni kao Bosanac i Hercegovac postajemo konstitutivan narod u svojoj zemlji!!!
!VOLIM TE BIH!
"Vijest o tragičnom događaju jutros u Lipnici potvrđena je iz MUP-a TK. Tomislav Petrović (1963) iz Lipnice, iz vatrenog oružja ubio je 6 osoba. Prvo je ubio troje komšija u njihovim kućama a zatim je ušao u gradski autobus i ubio još tri osobe te teško ranio vozača."
http://tuzlarije.net
Velika tragedija desila se danas u mjestu u kojem sam živio pet godina. Velika tragedija! Na prvu vijest o masakru u Lipnici osjećao sam nevjericu, zatim tugu i na kraju, razumljivo, bijes prema krvniku.
S obzirom da mediji nisu detaljisali nagađao sam o motivima, pa mi je pao napamet jedan vrlo moguć. PTSP-post traumatski stresni poremećaj!!!
Šta nam se sve izdešavalo ratnih i poratnih godina nije ni čudo što ljudi hodaju kao tempirane bombe i zašto kao i Tomislav Petrović samo eksplodiraju.
Nadamo se da će nadležni organi(kako ovo otrcano zvuči, fuck!) konačno nakon ovoga PTSP-iju posvetiti više pažnje, inače eto nama novog masakra!
I na kraju, porodicama nastradalih iskreno saučešće
Davno sam odlučio da prokomentarišem malo Izrealsko-Palestinski sukob, ali sam onako surfajući pronašao jedan tekst na nekom blogu. IZ TOTALNOG RESPECTA PREMA AUTORU OBJAVLJUJEM NJEGOV TEKST U CIJELOSTI. RESPECT!
Evo kako je jedan bloger opisao odnose između Palestine i Izraela.
Zamislite da u vašu trosobnu kuću dodje podstanar. Uredno plati zakup za jednu sobu i krene tu da stanuje. Onda posle par meseci krenu da mu stižu rodjaci, i da se naseljavaju u vašoj kući. U početku su čak ljubazni prema vama, ali polako počinju da se šire po kući i vama postaje vrlo neprijatno. (1880-1940)
Onda najednom, blitz-kriegom, podstanar zauzima još jednu sobu, predsoblje, kuhinju i kupatilo, i to proglašava svojom teritorijom(1948). Vi naravno vidite da imate posla sa budalom, te brže-bolje pozovete susede da vam pomognu da budalu izbacite napolje. No, podstanari, ojačani novčanom pomoći iz dijaspore, pokažu se kao ratoborni, i uspeju da se odbrane, izbacivši vašu baku iz zauzete sobe, ali zadržavši sve njene stvari. Vi se obratite sudu za pomoć, no sud presudi da morate da živite zajedno, jer su podstanarevi preci, pre 2500 godina, živeli u tom istom regionu zajedno sa vašim precima.
Vi se malo presabete, vidite da vas kradu na rodjene oči, pa opet krenete na drznika (1967), ali ovog puta je drznik ne samo ojačao, već je i napravio koaliciju sa lokalnim mafijašima (USA) koji su ga snabdeli oružjem i tehnikom. U ovom sukobu se drznik ne samo odbrani, već vam okupira i preostali deo kuće, deo vaše porodice iseli napolje, u dvorište, a deo kod košije. Vi se obratite sudu (UN) koji donese odluku u vašu korist, medjutim podstanar ne haje za odluke suda, jer ima podršku mafije. Ne samo što neće da izadje iz okupiranih teritorija, već tamo naseljava i svoje rodjake, iako je to izričito zabranjeno Ženevskom konvencijom o ljudskim pravima u ratu.
Vi i dalje pokušavate da se borite pravnim sredstvima, 10-20 godina čekate da vas neko sasluša i podrži, ali shvatate da se podstanar jako dobro snalazi u medijima, i da vaše pokušaje da povratite sopstvenu kuću vešto plasira kao divljačke porive za tudjim životima. Dakle ne samo da ste žrtva, već i ceo svet misli da ste nasilnik. Deca vam rastu u podrumu, rodjaci u dvorištu i kod suseda. S vremenom frustracija postaje tolika, da vas izdaje racionalnost, i da jednostavno tog podstanara, kad god ga vidite, bar gadjate kamenom. Ipak, podstanar je toliko ojačao da vam na svaki kamen odgovara raketnim napadom. Vaši rodjaci iz dvorišta (Gaza) takodje bace po koji kamen u prozor, ali podstanar opet odgovara bazukom.
U jednom trenutku deo vaše familije koji već decenijama živi kod suseda (Liban), iz svog dvorišta baci kamen dva, ali vaš podstanar ne samo da odgovori raketama, već uleti u susedovo dvorište, zauzme pola dvorišta i pola kuće, poruši svu infrastrukturu u okupiranom delu, i pobije vam pola familije (1982). U tom okupiranom delu ostane još 20 godina, i onda se povuče, očekujući da ce ovi jadnici koji su preživeli da se pomire sa tolikom nepravdom i da nastave svoj zivot poštujući bahatog podstanara i njegovu verziju “pravde”.
Šta su vaši sledeći koraci? U svojoj kući ste potpuno izolovani, i podstanar vam daje ili ne daje dozvolu da izadjete na ulicu. Deca vam odrastaju u bedi i izolaciji, napajajući se mržnjom prema okupatoru. Medju njima se nadju i dovoljno očajni koji se opašu eksplozivom i utrče kod okupatora u sobu. Vi više ne možete ni da razmišljate normalno, jer se sa okupatorom susrećete svakodnevno, i on vam svakog dana jasno stavlja do znanja da iz vaše kuće neće izaći, i da treba da budete srećni što ste uopšte tu gde jeste.
Obratite sad pažnju na nastupajući krešendo. Palestinci na kraju pristanu na kradju i kažu – OK, zadržite taj deo kuće koji ste okupirali ’48, ali izadjite iz ostatka kuće i hajde da više završimo s tim (1991).
Važi, kaze osioni podstanar, ali prvo da smirite te bombaše, da se demokratizujete i uljudite, da javno priznate našu državu, da napravite i pošaljete spejs-šatl na Mars, da iskorenite glad na planeti, da od pustinje napravite žitnicu, i da se od Libana preko Sirije, Jordana, Gaze i Egipta svi uhvatite u jedno kolo prijateljstva sa nama, ali da mi sviramo, taktiramo i kažnjavamo one koji se sa nedovoljno iskrene ljubavi osmehuju prema nama.
http://slobs.blog.hr
U nedjelju, 25. maja, u 20:55 navršit će se trinaest godina od kako je počinjen najteži ratni zločin nad civilnim stanovništvom Tuzle.
Svi mi imamo sad samo jedan cilj, a to je da spriječimo zaborav na kapiju i nevine žrtve. Strašna je činjenica da djeca koja su rođena 90-ih godina tek ponešto znaju o kapiji. Znaju da se muzika taj dan u gradu ne pušta i znaju da se polaže cvijeće. Mi, svjedoci, moramo nositi priču i uspomenu o ljudima koji su, baš kao i ova sadašnja djeca, samo izašli u grad i zbog nekog bolesnika za haubicom nisu se više nikad vratili. Zauvijek su ostali u gradu.
